Kako je sv. Benedikt uveo pravila u jelovnik za Badnjak
Sveti Benedikt propisao je pravila o badnjačkom jelovniku
Kad se oko 480. godine u Nursiji rodio sveti Benedikt, nitko nije mogao ni pretpostaviti da se u ovom tek rođenom djetetu krije budući osnivač strogog benediktinskog reda, koji je svojom glasovitom knjigom „Pravila“, odredio značenje i ustroj katoličkih redova sve do danas. Jer okolnosti rođenja tog budućeg isposnika i velikog reformatora iz bogate rimske patricijske obitelji potpuno su se razlikovale od male štalice u kojoj je na svijet došao mali Božić. Pa ipak, kad je stasao, Benedikt se odlučio za svećenički poziv i otišao u Rim na naukovanje, sretan što će se uskoro naći u Vječnom Gradu pod ključevima Svetoga Petra. No, onakav ćudoredan kakav je bio, umjesto da se našao u istinskom središtu kršćanstva zapadnog svijeta, zatekao je grad u potpunom moralnom i duhovnom rasulu, u kojem su prednjačili upravo svećenici mnogi od njih pravi bludnici, ispičuture i povrh svega žderonje najgore vrste. Pa kad mu se nakon jedne takve gozbe smučio svijet koji ga je okruživao, utekao je kažu do nekog jezera i dugo se oporavljao od onih grešnih jestvina, koje su bile poslužene tog davnog dana, kažu, baš nekako oko našeg došašća i Božića, za trajanja kojeg su se još u skladu s drevnim rimskim Saturnalijama, kršteni zajedno s još poganim Rimljanima, podavali svakojakim opačinama. Pa dok je tako jedva dolazio sebi do jezera se neopazice prikrade neka prelijepa djevojka i tijelo i duša Božjeg sluge u tren je planula nezaustavljivim žarom. Na sreću uto ga je pogodila zraka nebeske milosti i „on sa sebe svuče svu odjeću i baci se u šikaru punu trnja i kopriva tako da je uskoro bio sav pokriven ranama. Bio je spašen pred izazovima Sotone i grijeha!“Već 529. sa skupinom svojih sljedbenika osnovao je slavni samostan Monte Cassino i ondje ostatak života posvetio služenju Sina Božjega, podučavajući redovnike skrušenosti i vjeri i pišući svoja „Pravila“, po kojima će se u budućnosti svi redovnici morati vladati, a posebno se pridržavati njegova učenja o postu koji se odnosio na sve svete dana, pa tako i na noć uoči Kristova rođenja. Pa ipak ma koliko bila stroga Benediktova pravila, slavljene Badnjaka i Božića u njegovo vrijeme nije imalo značenje kakvo ima danas premda se sam ritual po onodobnim nepouzdanim kronikama, već održavao sredinom II. stoljeća u Antiohiji, a kada je
Benediktova ‘Pravila’ mali su zakonik koje su namirnice, pretežito od ribe, najpogodnije za svete dane, a propisuju se načini pripreme
u IV. stoljeću kršćanstvo postalo i službena vjera carstva, i po drugim maloazijskim, onda grčkim, pa tek za Benediktova života i u zapadnim dijelovima već barbariziranog imperija. No, iako ni tada u svom obrednom smislu ovaj najveseliji od svih kršćanskih blagdana nije imao oblik kakvog poznajemo danas, Benediktova „Pravila“odnose se i na njega, pogotovo u podioku o posnim jelovnicima. Jer kako je sam zapisao u svojoj slavnoj knjizi: „Svi se moraju odreći uživanja mesa četveronožnih životinja u ovim posnim danima, svih masnoća i toplokrvne hrane, pijančevanja, lijenosti i dokolice.“Pa slijedi čitav mali zakonik koje su namirnice, pretežito od ribe najpogodnije za svete dane, propisuju se načini njihove pripreme i, naravno, uživanja koje je moralo biti u skladu s Kristovom skromnošću i njegovim značajem tek rođenog Sina Božjega. Tako se dogodilo da već od samog dana kad je sveti Benedikt objavio svoj neobični zakonik, svi mi i svećenici i redovnici i laici i obični vjernici čak i nevjernici, čekamo trenutak kada ćemo sjesti za badnjački stol, a pred nama se početi redati jela od ribe, ponekad toliko raskošna da se sasvim sigurno strogi Benedikt okreće u svom grobu premda kao svetac uživa u društvu Maloga Boga. Onoga čiji jednom tajni grčki monogram IHTHYS i tako znači riba, ali i njegovo istinsko ime koje možemo izvući iz njegova tajnoga ISUS KRIS SIN BOŽJI SPASITELJ. Pa slavili mi njegovo rođenje u duhu strogih „Pravila“ili pak u skladu s našim osobnim gastronomskim i duhovnim ćudoređem.