Kako je Serge Brammertz zaštitio Srbiju od odgovornosti za genocid
Haaški sud nije pridonio ni pravdi, ni pomirenju, ni povijesnoj interpretaciji ratova
Brammertz: Nije nam bio cilj dokazati vezu Karadžića i Mladića s Beogradom, nego samo njihovu odgovornost za zločine u BiH Nena Tromp Zašto Tribunal u Haagu nije pridonio ni pravdi, ni pomirenju, ni povijesnoj interpretaciji ratova koji su se vodili 1990-ih na području bivše Jugoslavije onako kako su se mnogi nadali, uključujući žrtve? Posljednji intervju glavnog tužitelja Sergea Brammertza prije zatvaranja Haaškog tribunala, objavljen 22. prosinca 2017. u Dnevnom avazu, o tome vrlo dobro svjedoči jer pokazuje stvarne domete haaške pravde. Pa čak i kad neke lako provjerljive činjenice ostanu neprovjerene, pitanje je je li to slučajno ili namjerno. Ako je slučajno, to je razumljivo jer su tijekom zahtjevnog razgovora moguće greške i može se očekivati da će Tribunalov ured za odnose s javnošću tražiti ispravak kad vidi te greške. Jer svaki drugi mogući razlog za ovakvo olako izgovorene netočnosti bacit će novu sjenu i sumnju na već ionako poljuljanu reputaciju Haaškog suda u cijeloj regiji. Ako ovo nisu bili jezični lapsusi, što drugo to može biti? Je li ovdje riječ o osobnom neznanju, nestručnosti ili pak o unaprijed osmišljenim i koordiniranim (dobrim ili zlim) namjerama da se zacementira jedan ratni narativ kojim bi se izjednačila krivnja Srbije i Hrvatske za zločine počinjene u BiH nad Bošnjacima?
‘Zamračila’ dokumente VSO-a
U pitanju o zaštiti dokumenata Vrhovnog savjeta obrane (VSO-a), oko kojih je 2007. izbio skandal jer ih je Carla del Ponte “zamračila” od javnosti još 2003., Brammertz objašnjava da je on osobno uvjerio Beograd da se ti dokumenti objave i spominje da su objavljeni u slučaju Đorđević. To nije točno. Njegove riječi imaju veliku težinu u javnosti, pa ako nije bio siguran, zašto nije provjerio? Krenimo od početka. Vlastimir Rođa Đorđević, optužen samo za zločine na Kosovu 1998. i 1999., bio je general policije, a VSO se bavio prvenstveno političkim upravljanjem vojskom, pa ovi dokumenti nisu od neke velike važnosti za inkriminiranje jednog policijskog generala. Njemu je u veljači 2011. izrečena prvostupanjska presuda, a zaštita s ovih dokumenata skinuta je tek u lipnju 2011. godine. Ako je tužitelj Brammertz mislio da su VSO-ovi dokumenti bili upotrijebljeni za drugostupanjsku pre- sudu Đorđeviću, onda je još više pogriješio jer je ta usvojena u siječnju 2014., ali je kazna smanjena s 25 na 18 godina zatvora. Zar je moguće da glavni tužitelj ne barata kronologijom ovih važnih činjenica? Kad je s VSO-ovih dokumenta skinuta zaštita u lipnju 2011., to je bilo za potrebe slučaja koji se na Tribunalu vodio protiv generala Momčila Perišića. On je prvostupanjskom presudom u rujnu 2011. osuđen na 27 godina zatvora, da bi u veljači 2013. drugostupanjskom bio oslobođen bilo kakve odgovornosti. General Perišić poslije smrti Miloševića mogao je i trebao biti važna poveznica pojedinaca iz Beograda sa zločinima u BiH. No, u optužnici Perišiću nema ni kaznenog djela genocida ni udruženog zločinačkog pothvata. To je apsolutno neshvatljivo. Iz pravomoćne presude Perišiću može se zaključiti da je Haaški tribunal napravio kardinalnu omašku – a sad se već valja upitati je li to uopće bila omaška – što nije optužio sve članove VSO-a od početka do kraja rata, povezanih preko doktrine UZP-a sa svim oficirima VJ i VRS koji su bili uključeni u ratne operacije u BiH od 1992. do 1995. godine. Ovako suci i tužitelji prebacuju krivicu jedni na druge i time skreću pažnju s druge važne teme, koju je u intervjuu s Brammertzom otvorio novinar Dnevnog avaza Sead Numanović. On pita Brammertza kako to da je Tribunal bio uspješniji dokazujući UZP bh. Hrvatima koji su po optužnici i u presudi povezivani s povećom listom visokih dužnosnika iz Republike Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana. Brammertz lakonski odgovara da Tužiteljstvu i nije bio cilj dokazati vezu između Karadžića i Mladića s Beogradom nego samo dokazati njihovu odgovornost za zločine u BiH. Neshvatljivo je tko je to tako odlučio i zašto.
Korak unazad
Ako je zaista to bio cilj, onda je to Tužiteljstvu jako dobro uspjelo. Jer u Karadžićevoj presudi iz ožujka 2016. suci zaključuju da Tužiteljstvo nije iznijelo dovoljno dokaza da dokaže da je Milošević bio dio zločinačkog plana za BiH, dok ista ta presuda kaže da su Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, Simatović i Stanišić bili. U presudi Mladiću jedno drugo sudsko vijeće Haaškog tribunala presuđuje da nije bilo dokaza sudjelovanja u UZP-u za zločinački plan za BiH niti Miloševića, niti Stanišića, Simatovića, Šešelja i Arkana. To je bio jedan veliki korak unazad jer i ono malo što je bilo presuđeno u Karadžiću nije se održalo u presudi Mladiću. Zašto Tužiteljstvu nije bio cilj povezati pojedince s Pala s pojedincima iz Beograda, a bio je cilj povezati zločine za koje se sudilo bh. Hrvatima sa Zagrebom? Jedno od objašnjenja je da se Srbima sudilo za zločin genocida za koje odgovaraju ne samo pojedinci nego i države. Suditi i osuditi Karadžića i Mladića na razini Pala ne implicira državu RS jer RS nije bila, niti jest, niti će biti država pa zato ne može biti tužena za genocid na Međunarodnom sudu pravde. Država koja može biti, i koja je bila optužena za genocid na tom sudu, je Srbija. Iz nekog nepoznatog razlog i Carla del Ponte i Brammertz su u svojim mandatima štitili državu Srbiju preko zaštite inkriminirajućih dokumenata i preko optužnica kojima se nije povezivala odgovornost za iste zločine optuženih pojedinaca iz RS i Srbije. Jer zaštita VSO-ovih dokumenata nije usamljen slučaj, nego je sistematski zaštićeno, od 2003. nadalje, na tisuće dokumenata, koji su još uvijek od javnosti i od sudova direktnim dogovorom Srbije i Tužiteljstva – bez miješanja suda. Nemoguće je ne zapitati se kako je moguće da se Srbija pored svih dokaza – od videosnimke “Škorpiona” do VSO-ovih dokumenata – zaštitila od odgovornosti za genocid na Haaškom tribunalu i na Međunarodnom sudu pravde. I je li ipak, na temelju svega ovoga, jedino moguće zaključiti ovo: ne to da Srbija definitivno nije ni za što odgovorna, nego da joj je u izbjegavanju dokazivanja odgovornosti svesrdno pomagala međunarodna zajednica? Hoće li zaštita Srbije od odgovornosti za genocid na kraju biti jedan od većih uspjeha Haaškog suda?
Neshvatljivo je da u optužnici Perišiću nema ni genocida ni udruženog zločinačkog pothvata
Ovo je skraćena verzija teksta čiju integralnu verziju možete pročitati na vecernji.hr