Svaka čast gđi Nadici Katovčić iz Općine Krašić

Zahvaljujući digitalizaciji, hrvatska administracija postaje postupno dostupna građanima i pute raznih e-usluga. To znači da postupno raste e-Hrvatska. No nikako da se to proglašava Hrvatskom 4.0, kako neki pokušavaju opisati suvremena kretanja. U jednom trenutku nabavite nekretninu, u drugom postaje njezinim vlasnikom druga osoba. Nekada je to bila ogromna papirologija i zahtijevalo brojna putovanja. Danas se zahvaljujući digitalizaciji, broj papira i putovanja smanjuje. Nešto se rješava klikom, nešto posvećenosti poslu administrativca. No, neki i dalje se ponašaju kao u nekim davnim, s motrišta digitalizacije, pretpotopnim vremenima. Prijenos korištenja električne struje riješen je jednim klikom. Ovaj tekst posvećen je jednoj visoko profesionalnoj službenici, Nadici Katovčić iz Općine Krašić. Na temelju telefonskog upita i njezinog objašnjenja, izvršen je u roku od 24 sata, ne samo prijenos obveznika komunalne naknade. Obaviještena je i ispostava porezne uprave u Jastrebarskom o promjeni obveznika plaćanja poreza na nekretninu. Trebalo je dostaviti više dokumenata, povezati postojećeg obveznika s novim. I to je uspjelo u svega, nekada nezamislivih 24 sati. Dakle, može se, kada se ima posvećene zaposlenike. Svaka čast gospođi Nadici Katovčić. No, to ne vrijedi i za prijenos prava na korištenje vode. Prvo ustanovilo se da Vode Krašić nisu ustanovile tri godine stvarnu potrošnju. I onda su odrezali potrošnju za to razdoblje, višu od 300 m3 za jednu osobu. Koja je boravila u objektu recimo mjesec dana u godini, a po pola godine je dovod vode bio isključen. Obrazloženje, sigurno vam je negdje curilo. Možda da, a možda i ne. Nebitno je. Znam da je tekla voda na okolnom terenu. Ali nisam imao potrebu bilo što prijavljivati. Ne samo usput. Susjed ima malog unuka. Za kojeg kupuje, i to ne bez razloga, pitku vodu. Svaka čast Elektri zaduženoj za to područje. Posebno hvala Općini Krašić i njezinoj zaposlenici. No nisu svi takvi. Krajem 19. stoljeća hrvatski ban bio je Károly Khuen-Héderváry, ali njegovo srce nije kucalo za Hrvatsku nego za Mađarsku. U pjesmi “Grički dijalog” kroz razgovor “gospona” i Bare, dočarava nam A. G. Matoš tadašnje prilike u Lijepoj našoj: Čuju, gospon, zakaj nečeju/Naši ludi bit za bana zdigani,/ Zakaj naši novci drugom tečeju?/ Čkomi, Bara, nismo dost prefrigani!/ Dragi gospon, naj mi rečeju,/ Zakaj naši ludi jesu cigani,/ Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?/ Čkomi, Bara, čkomi, mi smo frigani! U bliskoj prošlosti hrvatski “ban” bio je čovjek koji bi dao “sve za Hrvatsku”, ali ljubav prema eurima bila je jača. U skladu s Matošem mogli bismo reći: “Zakaj v Peštu našu Inu vlečeju?” Kada Hrvatska nekoga tuži, na sudu izgubimo. Kada drugi tuže Hrvatsku, opet izgubimo. Znači li to da “nismo dost prefrigani? U svakom slučaju “mi smo frigani”.