Milanović na Poljskoj liječi svoje rane

Poljska "nije nikad", kako nas uči jedna od bezvremenskih pjesama Azre, "nije nikad dala kvislinga". Ali je dala Kaczyńskog. Jarosława Kaczyńskog, koji je doveo svoju zemlju do statusa prve države članice EU protiv koje se pokreće članak 7. temeljnog ugovora o funkcioniranju Unije zbog kršenja vladavine prava. Sasvim je logično da, u Hrvatskoj, dosad najveće razumijevanje za Kaczyńskog pokazuje čovjek koji je doveo svoju zemlju do statusa prve države članice EU protiv koje se pokreće jedan drugi, puno blaži ali u svojoj prirodi također "kazneni", članak 39. iz pristupnog ugovora. To je Zoran Milanović. No, krenimo redom. Europska komisija pokrenula je 20. prosinca postupak aktiviranja članka 7., koji se smatra "nuklearnom opcijom" i nikad do sad nije bio korišten baš zato što posezanje za tako razornom opcijom nije nešto što se događa olako. Procedura zapisana u članku 7. može u krajnjem koraku završiti uvođenjem sankcija u obliku oduzimanja prava glasa Poljskoj unutar Vijeća EU, ali do toga je još dalek put. Sada je na Vijeću, odnosno svim državama članicama, da odluči o formalnom aktiviranju

Hrvatska treba glasati na temelju činjenica, a ne praznih parola. Na temelju stvarnog sadržaja, a ne pozadinskog šuma

tog članka (ne još o sankcijama), za što je potrebna većina od četiri petine država članica. Početak godine u Europskoj uniji bit će obilježen tim izjašnjavanjem 27 država članica o onome što Komisija i praktički svi neovisni akteri vide kao uporna i teška kršenja vladavine prava u Poljskoj, u režiji vladajuće stranke Pravo i pravda na čijem je čelu Jarosław Kaczyński. I Hrvatska će se morati izjasniti o tome. Zasad nismo čuli ništa što bi nalikovalo na ozbiljan stav Vlade premijera Andreja Plenkovića o tome kakav će biti hrvatski glas kad za to dođe vrijeme. Čuli smo i vidjeli samo naznake. To ne mora nužno biti loše jer odluka o ovome mora biti promišljena, a rasprava i odlučivanje u Vijeću EU jednostavno još nisu ni počeli i nije loše držati se nekog reda i pristojnosti, pa pričekati da poljska vlada iznese svoja obrazloženja i kontraargumente. Ali jedna od naznaka koja ipak zabrinjava je nedavno svrstavanje HDZ-ovih europarlamentaraca protiv rezolucije EP-a koja je kritizirala poljsku vladu zbog kršenja vladavine prava. HDZ-ovci su to učinili suprotno stavu Europske pučke stranke, grupacije kojoj pripadaju, a jedina druga nacionalna delegacija europskih pučana koja je bila protiv te rezolucije bili su Mađari, čime je HDZ signalizirao da, baš na ovom pitanju, Hrvatsku želi svrstati uz Poljsku i Mađarsku protiv ostatka EU. Naravno, zastupnici u EP-u nisu Vlada RH, ali kad dolaze iz vladajuće stranke onda je to politička poruka koju je nemoguće ignorirati. Pa makar i HDZ-ovi europarlamentarci već sutradan nakon takvog glasanja promijenili svoj glas iz "protiv" u "suzdržan", što su i učinili u još nespretnijem pokušaju saniranja štete. Kako bi, dakle, Hrvatska trebala glasati u Vijeću EU po ovom pitanju? Na temelju činjenica, a ne praznih parola. Na temelju stvarnog sadržaja onoga o čemu je riječ, a ne pozadinskog šuma. Ako sve ukazuje na to da aktualna poljska vlada provodi ozbiljan i vrlo konzistentan politički nasrtaj na Ustavni, Vrhovni i na niže sudove diljem Poljske, onda je to činjenica koja se ne može osporiti. Ako pritom poljska vlada već dvije godine odbija konstruktivan dijalog o upozorenjima da se radi o kršenju vladavine prava koje mora biti ili ispravljeno ili zaustavljeno člankom 7. temeljnog ugovora EU, onda je i to činjenica koju treba uzeti u obzir. Procjena ove kolumne je da će Hrvatska glasati "za". Suprotno od savjeta bivšeg SDP-ova premijera Zorana Milanovića koji se, ničim izazvan, u razgovoru za Novi list raspričao baš o ovoj temi i preporučio da Hrvatska treba biti suzdržana. Milanović smatra da je to, kako će Poljska urediti svoje pravosuđe, njihova stvar. Aktiviranje članka 7. opisuje kao besmisleno i opasno. Neke je komentatore iznenadio taj istup, ali nema tu mjesta čuđenju ako znamo da je riječ o premijeru koji je potpuno nerazumno odveo Hrvatsku iz stanja usklađenosti u podlo kršenje zakona EU o europskom uhidbenom nalogu (i natrag). Milanovićev euroskepticizam izvire iz osobnog poraza. On nikad nije prebolio poraz u slučaju Lex Perković, kojeg je morao izmijeniti pod pritiskom Komisije. Milanović kritizira "mudrijaše iz Europske komisije" koji su "politički marginalni u zemljama iz kojih dolaze" pa na ovome, po njemu, pokušavaju vratiti relevantnost. To tvrdi čovjek koji, kao, nije politički marginalan u zemlji iz koje dolazi i koji je, kao, jako uspješan u konzultantskom biznisu u kojem je očekivao da će biti relevantan.