Menadžeri sad vode igru, treneri više nisu tako bitni
Bojan je njuška, rođeni vođa, a Dario napreduje iz dana u dan
Zdravko Radulović (51) skrasio se s obitelji u Riminiju gdje trenerski vodi akademiju poznatog menadžera Capicchionija Nakon što je trenerski vodio sva tri najznačanija zagrebačka kluba (Zagreb, Cedevita, Cibona), što je iskusio još samo Dražen Anzulović, Zdravko Radulović (51) potražio je sreću u Italiji. - To je bila obiteljska odluka. Čekao sam da mi sin završi osnovnu školu u Zagrebu i da se preselimo u Italiju gdje sam preuzeo akademiju i klub. Filip ide u srednju školu i trenira i bit ćemo ovdje dok ne završi srednju školu, no možda ostanemo i živjeti u Italiji.
Odlaze djeca, idu i roditelji
Sve češći je slučaj da i roditelji nadarenih sportaša odlaze sa svojom djecom u inozemstvo. - Ja nisam vezao svoju sudbinu uza svog sina, no ljudi i to čine i ja im i ne zamjeram jer su teška vremena. Danas djeca odlaze s 12-13 godina, no ja svoje dijete nikad ne bih pustio da ide samo. Ovo je bila obiteljska odluka. Ja sam jedan od onih igrača iz Lucianove agencije koji mu je ostao lojalan do posljednjeg dana karijere. O takvim je igračima on napisao i knjigu, a mene je pozvao da radim u akademiji jer hoće u svojoj blizini imati prijatelje. A ja ne bih imao ništa protiv kada bih ostatak života proveo u radu s mladima. Za 15-godišnjeg Filipa u košarkaškim krugovima govori se da je prilično talentiran. - Nama je cilj da on završi srednju školu, da dobro govori talijanski i engleski, a onda neka sam izabere svoj put. Ja bih volio da nađe neki dobar fakultet u Americi i da uz igranje košarke završi studij, što je na ovim prostorima teško spojiti. U kojoj mjeri su se današnjoj košarci nametnuli menadžeri? - Luciana volim jer ga dosta klubova ne voli, što znači da je radio u interesu igrača. Danas dosta menadžera radi u interesu klubova. Da ne bi narušili svoj odnos s njima, oni radije rade na štetu igrača. Menadžeri su preuzeli kompletnu priču, treneri su postali nebitni pa u Euroligi igraju igrači sve skromnijih mogućnosti. U moje vrijeme morali ste znati puno toga, danas imate dva elementa i plaću od 500 tisuća eura. Posljednji trenerski posao u Hrvatskoj bio mu je onaj na klupi Cibone 2010. godine. - Radio sam u financijski najtežim danima Cibone, kojoj smo posuđivali i svoj novac da bismo putovali i igrali u Euroligi, a ja sam čak išao pregovarati za dresove, teni- sice, vodu... A da sam mogao dovesti stranca, mogao sam postići i rezultat. No, politika se umiješala, financijski su nas izmrcvarili i ušli u klub. Ja im nisam bio po volji pa su me odlučili maknuti, čemu se i nisam previše opirao.
Italija poštuje proizvođače
Radulović sada radi s klincima i kaže da mu to posve odgovara. - Direktor sam akademije koja je oslonjena o klub Rimini koji igra u trećoj ligi, u kojoj nema stranaca. Služi za razvoj mladih igrača, a u Italiji kada proizvedeš igrača, ako si klub iz A1 lige dobiješ 8000 eura, drugoligaš 5000 eura, a u trećoj ligi 3000 eura. Tako se honorira proizvođače. A proizvođače smo mi u Hrvatskoj zanemarili. - U cijeloj Europi postoji samo nekoliko ozbiljnih akademija, a baš bi ova neimaština trebala ljude motivirati da ulažu u najmlađe. U moje vrijeme s mladima su radili najbolji treneri, a sada to više nije slučaj pa se mladi igrači daju u ruke mladim trenerima i to ispadne nakaradno. Moj naraštaj je u bivšoj SFRJ bio najbolji, no nikad ne bismo postali toliko dobri da nismo imali svjetske trenere. I u njegovu izboru prednjače Bogdanović i Šarić. - Dario je možda svestraniji, no Bojanov je utjecaj u reprezentaciji veći pa mu dajem prednost. Bojan je njuška, specifičan, rođeni vođa, iza kojeg idu svi ostali. Žao mi je što nije imao drukčiji put jer bi bio još bolji. Kod Šarića mi se sviđa što iz dana u dan napreduje. Pametan je, najsvestraniji od svih, pozitivan i ekstremno talentiran.