Moćni ajatolah ne želi Rohanijev reformski Iran
Hamnei ipak ne vjeruje da su Zapad i SAD krivi za sve probleme muslimana i da ih treba uništiti
Nije uspio provesti obećane reforme jer su mu ruke vezane
Predsjednik Irana Hasan Rohani izabran je za predsjednika kao kandidat reformista i mnogi su smatrali njegovu pobjedu nagovještajem moguće liberalizacije ili racionalizacije iranske domaće i vanjske politike. Međutim, osoba koja dominira u iranskoj politici nije predsjednik nego vjerski vođa. Iranski ustav daje vrhovnom vođi velik autoritet i primat nad svim glavnim državnim institucijama. Izvršne, zakonodavne i sudske grane vlasti rade pod njegovim apsolutnim suverenitetom, zbog čega su Rohaniju ruke vezane te nije uspio provesti predizborna obećanja. masovnih prosvjeda nakon predsjedničkih izbora 2009. na kojima je pobijedio Ahmadinedžad. Nakon pokušaja atentata na njega 1981., kada je za dlaku izbjegao smrt pri eksploziji bombe koja je bila skrivena u diktafonu na konferenciji za novinare na njegovu stolu, paralizirana mu je desna ruka. Tu je ruku često skrivao ispod ogrtača, a njegovi učenici kažu kako mu je bilo teško naučiti služiti se lijevom rukom. Hamneija je na mjesto vrhovnog vođe postavilo tzv. Vijeće eksperata, nekad moćno tijelo koje čine vjerski dužnosnici. Danas je njegova moć svedena na simboliku – premda članove bira narod, više nemaju ovlast nadzora vrhovnog vođe koji je tako postao de facto nedodirljiv i svemoćan. Da se radi o izuzetno moćnoj osobi dokazuje i to što su ga još davne 2007. američki magazini Newsweek i Time svrstali među 100 najutjecajnijih ljudi svijeta. Osim što zapovijeda vojskom, policijom i obavještajnom službom, zapovjednik je i jedne od najelitnijih vojska na svijetu, Iranske revolucionarne garde, čiji je zadatak čuvanje ustavnog poretka Irana i koja, uz rezervni sastav Basij, broji između 8 i 10 milijuna vojnika. Upravo su oni odigrali glavnu ulogu u porazu ISIL-a u Siriji i Iraku, kao i gušenju prosvjeda koji su izbili protiv Ahmadinedžada 2009. Sedamdesetdevetogodišnji ajatolah rođen je u Mašhadu, kao drugi po redu od osmero braće i sestara. Otac mu je bio ulema (vjerski učenjak) skromnih sredstava, pa je Hamnei krenuo očevim stopama. Studirao je u Komu gdje se 1962. pridružio vjerskom opozicijskom pokretu ajatolaha Homeinija. Odigrao je važnu ulogu 1979. u iranskoj revoluciji i postao predsjednik Irana (1981.-1989.), a potom naslijedio Homeinija i postao vrhovni vođa. Između 1966. i 1967. “tajno je živio“u Teheranu, nakon čega je uhićen i zatvoren. U tom razdoblju bio je i u Rusiji gdje ga je pronašla iranska obavještajna služba Savak. Tada je uhićen i zatvoren. Preveo je nekoliko knjiga s perzijskog na arapski, služi se i azerbajdžanskim, jezikom svoga oca, a razumije i engleski. Hamnei je oženjen i ima šestero djece. Prema navodima jednog njegova bliskog poznani- ka, Hamnei voli nositi traperice kada se rekreira, prati sport i svira stari perzijski instrument tar. Hamnei je čovjek glazbe, poezije i romana kao i čovjek vjerozakona. Volio je Lava Nikolajeviča Tolstoja, a sviđao mu se i Honore de Balzac, kao i Victor Hugo. Bliski suradnici kažu da nikada nije bio naklonjen liberalnoj demokraciji, već da smatra da se kapitalizam i Zapad kreću prema neizbježnom kolapsu, a SAD islamofobiji. Unatoč svom uvjerenju i stavu, Hamnei ne vjeruje da su samo SAD i Zapad odgovorni za probleme islamskog svijeta i da moraju biti uništeni, ili da su Kuran i šerijat sami po sebi dovoljni da se odgovori na sve potrebe modernog svijeta. Smatra da su znanost i napredak “istine zapadne civilizacije” te želi da ih i iranski narod upozna. Međutim, Hamnei smatra islamsku civilizaciju superiornijom zbog toga što je zapadna ipak dominantno materijalistička, dok po islamu napredak ima i druge dimenzije: napredak u znanosti, pravosuđu, javnoj dobrobiti, ekonomiji, međunarodnom položaju, političkoj neovisnosti, molitvi i približavanju uzvišenom Bogu – drugim riječima napredak mora imati i duhovni, božanski aspekt.
Boje se otvaranja zemlje
Većina prosvjednika koji su izišli na ulicu mahom su mladi, nezaposleni ljudi koji žive u siromaštvu. Možda bi prosvjedi i uspjeli napraviti neku radikalnu promjenu u Iranu, s obzirom na to da ih je podržao i predsjednik Irana Hasan Rohani koji je tražio od Hamneija zeleno svjetlo za realizaciju političke, društvene i kulturne reforme, da u njih svoje prste nisu uplele vanjske sile poput SAD-a, Izraela i Saudijske Arabije te ih potpuno preusmjerile u antidržavni element kojemu je jedini cilj rušenje režima. Umiješanost tih triju zemalja odmogla je prosvjednicima koji su samo tražili reforme i bolji život te dala dodatni argument konzervativcima koji se protive politici Hasana Rohanija o otvaranju zemlje prema Zapadu i većoj slobodi. Konzervativci smatraju da bi otvaranje zemlje prema Zapadu te veća politička sloboda samo urušilo Islamsku Republiku Iran.