Nemamo razigravače zato što ne žele krvavo raditi 5-6 sati dnevno
Bojan je igrač iznimnog samopouzdanja koje nikad ne gubi. Bio je u 2017. naš najbolji igrač
Vrijednosnice Osijek, klub u kojemu radim, jedan je od rijetkih u Hrvatskoj koji na vrijeme plaća igrače, kaže Vladimir Krstić Bivši izbornik Aleksandar Petrović u anketi nije htio sudjelovati. Kako je rekao, ne želi spoznajama iz prve ruke pokvariti sliku u javnosti o nekim igračima, a za Ivicu Skelina je pak bolje da ne glasa odnosno ne izlaže javno svoje preferencije. No, zato se Vladimir Krstić nije ustručavao 10 bodova dodijeliti Bojanu Bogdanoviću.
Šarić izgubio samopouzdanje
- Bojan je i dalje naš najbolji košarkaš, što je pokazao i na Eurobasketu. Odličan je šuter, fizički u dobrom stanju i u reprezentaciji uvijek igra dobro jer ima ogromno samopouzdanje koje nikada ne gubi. Krstić je na drugo mjesto postavio Šarića. - Dario je neopravdano ostao bez naslova najboljeg novaka sezone u NBA ligi. Imao je odličnu NBA sezonu, pa tako i završnicu 2017. i zato mi je čudno što je na EP-u igrao slabije nego obično. Jer Dario je dosad za Hrvatsku uvijek igrao odlično. Nažalost, na posljednjem Eurobasketu nije dao najbolje od sebe, kao da je izgubio samopouzdanje. Od trećeg do petog mjesta su dvojica veterana i jedan supertalent. - Od svih naših vanjskih igra- ča, Kruno Simon je igrač najveće igračke širine. Može stvoriti “višak”, ima preciznu ruku, zna igrati leđima okrenut košu i zato ga euroligaši i žele. Žižić je pak igrač kakav nam je na Eurobasketu jako nedostajao. Mlad je, može trčati, odlično igra tzv. pick and roll, dobro skače i možda bi sudbina reprezentacije s njim bila drukčija. Od svih igrača iz domaćih klubova, najdublji trag u 2017. ostavio je Cibonin centar Luka Žorić. A za tu istu Cibonu nekad je igrao i Vladimir Krstić, a on pripada naraštaju koji pamti posljednji Cibonin nastup u euroligaškom četvrtfinalu. - Bilo je to u sezoni 1999./2000. i sjećam se da smo u osmini finala eliminirali Kiriljenkov CSKA s dvije pobjede u Moskvi, i jednim porazom u Zagrebu, a potom smo u četvrtfinalu s 0-2 izgubili od kasnijeg europskog prvaka Panathinaikosa za koji su tada igrali Bodiroga, Rebrača, Katash, Fotsis, Gentile, Rogers... A mi smo imali Giričeka, Prkačina, Marcelića, Nicevića, Šarliju... Visok 184 cm, Krstić je bio pouzdan razigravač, dobra vanjskog šuta i jake obrane, pa nismo mogli ne pitati ga zašto nam je krahiralo stvaranje razigravača? - Nekoliko je tomu razloga. Ponekad se nekoga prerano proglasi talentom pa ga se pusti da igra i taj se umisli i zapostavi krvavi rad od 5-6 sati dnevno. Osim toga, godinama su u hrvatske klubove na mjesto razigravača dovođeni Amerikanci jer se u domaće nema povjerenja. Važan je, dakako, i mentalni sklop igrača. Pogledajte samo koji je put prošao Stefan Jović. Kalio se u Kraljevu i Kragujevcu, sve to izdržao i sa 25-26 godina postao vrhunski igrač, a baš su to godine kada razigravači sazrijevaju. Nakon što je igračku karijeru završio s 38 godina, i to u dresu Cedevite koja je tada igrala u Final Fouru Ulebova kupa, Krstić je započeo trenersku karijeru. Radio je najprije u tadašnjem A-2 ligašu Podsusedu te potom dobio poziv iz Osijeka, gdje je i danas.
Hrkač poput Tedeschija
- Radim u rodnom gradu i u klubu koji je jedan od rijetkih u Hrvatskoj koji na vrijeme plaća igrače. A tako je već godinama, otkako se za taj klub zauzeo Aleksandar Hrkač, uz Emila Tedeschija trenutačno jedini privatnik koji naveliko financira neki košarkaški klub. No, mali je to klub i prisiljen je prodati najbolje igrače kada im, kao što je tako bilo i u slučaju Australca Venkateshe Joisa, stignu ponude koje se ne može odbiti. - Jois je otišao u Japan, nešto smo time zaradili i doveli finskog reprezentativca Carla Lindboma. Proračun nam varira, no negdje je na 200 tisuća eura. Nije to velik novac, ali su plaće redovite.
Krstić je bio generacija Cibone koja je 1999./ 2000. posljednja igrala u četvrtfinalu Eurolige