Hrvati na humanitarnoj verziji utrke Pariz – Dakar
Put od 8629 km planirano je da prevali 140 motoriziranih ekipa iz četrdesetak zemalja. Iz Hrvatske se konvoju pridružuju tri tima: Rally Dogs (inženjer Ivan Rako, grafički dizajner Goran Turković i producent Ljubo Zdjelarević), Team Tesla (fotograf i putopisac Oleg Maštruko i poduzetnik Saša Cvetojević), koji će rutu pokušati prevaliti električnim automobilom, te ekipa MyLife4Kids (poduzetnici Damir Filipović, vođa tima, i Stanislav Modrić, agronom Aleš Vokurka te fotograf i putopisac Saša Pjanić). maljske kugle, ali nigdje nisam vidio toliko siromaštva. Sela su bez struje i vode, a kuće su blatne potleušice sa slamnatim krovovima. Siromaštvo i bolesti haraju, zrele godine ne doživi 15 posto populacije. Neimaština je nezamisliva za naše pojmove. U Maliju, recimo, ljudi preživljavaju s godišnjom zaradom od 200 dolara... Nevjerojatno je da ti ljudi, najsiromašniji na svijetu, žive s osmijehom na licu. Malo se gdje kod nas vidi toliko nasmiješenih ljudi i čuje toliko smijeha. To važi i za djecu, posebno su me fascinirala. Kao da su u malim tijelima odrasli, zreli ljudi s karakterom koji su prerano otrgnuti iz obiteljske idile. S tim da oni tu idilu nikad nisu ni osjetili – kazuje naš sugovornik, koji planira postaviti i izložbu o djeci iz Afrike.
Voze dulje od 10 sati
Za siromašnu afričku djecu svaka je bilježnica, pernica, slikovnica i šiljilo pravo malo bogatstvo, a u prekrcanom terencu tima ima i lopti, pasti i četkica za zube, naočala s dioptrijom, deterdženta, meda, lijekova za malariju, multivitamina. U Gambiji će školi darivati dio, a ostatak će podijeliti u selima duž puta. – Reli je organiziran, trasa je poznata, ali uglavnom se ne vozi u konvoju. Jutrom startamo s istog mjesta, a onda svatko svojim planom i tempom, veći dio dana ne vidite nikog na putu. Dnevno se vozi i više od 10 sati, spava u šatorima, a kamp, odnosno ograđeni prostor, i tuš u njemu su luksuz. Kad je dionica zahtjevnija, vozi se i 20 sati. Gdje god da se zaustavite, u savanskom selu ili mjestašcu uz atlantski ocean, ranom zorom ili kasno navečer, u roku 10 minuta okupe se svi. Nekad to bude i tisuću ljudi. Raduju se svemu što dobiju, ništa se ne baca. Neke posade na kraju puta doniraju i vozila, a automobilski motori makar im posluže kao pumpe za vodu – kazuje S. Pjanić. Posljednji reli prošao je bez incidenata i sigurnosnih problema. Na dijelu puta imali su pratnju vojske, što su morali i platiti, ali to se pretvorilo u prijateljsko druženje. – Nama je najveći problem bio kvar praktički na početku putovanja, u južnom dijelu Maroka. To je berbersko područje u kojem pod normalno srećete turiste i bicikliste. Bili smo desetak kilometara od glavne ceste kad su nam otišli zamašnjaci na kvačilu, ali za pola sata su nam lokalci ponudili pomoć. Do radionice je bilo oko 80 kilometara, auto je odšlepan i majstor je odmah, oko pola jedanaest navečer, počeo raditi. Imaju odlične majstore, auto nam je popravljen i brže nego u Europi. Naručili su nove dijelove iz Casablance. Izgubili smo dva dana, svatko od nas je platio 600 eura, ali stekli smo prijatelja, čovjeka koji nas je našao i organizirao nam popravak. Sada mu nosimo LED diode sa starog auta. Jako su mu se tada svidjele – govori Pjanić ne skrivajući uzbuđenje zbog nove avanture od gotovo devet tisuća kilometara.
Ekipa MyLife4Kids dio svega što nose darivat će školi u Gambiji, a ostatak će dijeliti putem