NOVI ŽIVOT MARIJE GALIĆ:
MOJIH PRVIH GODINU DANA SA SRCEM IZ BERLINA
MARIJICE, KAKO SI? DOBRO JE. ŠTO IMATE ZA MENE? SRCE. TRANSPLANTACIJA JE SUTRA U 3.40, PRIPREMI SE – OPISUJE TELEFONSKI RAZGOVOR OTPRIJE NEŠTO VIŠE GODINU DANA 41-GODIŠNJA MARIJA GALIĆ KOJA OTAD ŽIVI S DONIRANIM SRCEM SUPRUG DOMAGOJ, AKO ME NE BI ČUO NEKO VRIJEME, ODMAH BI ME DOZIVAO. TEK SAD, NAKON 15 GODINA, ON DOBRO SPAVA
Marijice, kako si? – Dobro je. Što imate za mene? – Srce. Transplantacija je sutra u 3.40, pripremi se – opisuje telefonski razgovor otprije nešto više godinu dana 41-godišnja Marija Galić koja otad živi s doniranim srcem. U vrijeme tog poziva koji nam prepričava ležala je na zagrebačkom Rebru, a čim joj je dežurni liječnik donio telefon i rekao da se mora javiti, bilo joj je jasno što joj to javlja akademik Davor Miličić. Predstojnik Klinike za bolesti srca i krvnih žila Rebra njezin je liječnik od samog početka, odnosno 17 godina. Kao mlada, zdrava žena od samo 24 godine razboljela se i, kako sama kaže, ništa strašno, bila je to tek povišena temperatura koja je otkrila upalu pluća. Nakon uobičajene terapije koja nije djelovala završila je na Zaraznoj gdje je ostala tri tjedna i vratila se kući. – Ali počela sam osjećati umor, zaduhu, plitak dah i svi su mi govorili da je to jer sam tri tjedna ležala u bolnici. Međutim, na kontroli su mi rekli da u nalazu EKG-a vide neku pretpostavku lošijeg rada srca i onda sam došla ovamo, otad me vodi doktor Miličić koji mi je utvrdio dilatacijsku kardiomiopatiju.
Teško prihvatiti vijest
Ništa nisam znala o toj bolesti, onda sam pomislila: pa ima lijek… – opisuje trenutke 2001. godine kada joj se preokrenuo svijet i život. Liječila se idućih pet godina i prilagodila život bolesnom srcu, ali bio je to, kaže, koliko-toliko normalan život. – Međutim, 2006. godine aktivirala mi se štitnjača i tada se profesor Miličić jako angažirao da dobijem defibrilator i pacemaker jer je bilo naznaka da imam tahikardije i aritmije, a kod nas je to praktički bilo u povojima, uređaj je bio skup i jako ih se malo ugrađivalo. Godinu kasnije mi je ugrađen i onda se taj apa- rat u ovih deset godina uključio gotovo 200 puta… Kad postoji naznaka tahikardije, aritmije, onda aparat vraća u normalan život i uključi se – opisuje svoj život proteklih deset godina. To “uključivanje” vlastitog srca teško je opisati, količinu i jačinu boli. Na samu pomisao ovoj je mladi ženi na licu očito koliko je hrabro podnosila takav život. Kroz suze kaže, iako je nikad srećom nije udario auto, da bi osjećaj uključivanja aparata na svom srcu tako opisala. Akademik Miličić na to dodaje: to vam je kao da vas grom udari u srce. – Kad ste pri svijesti, to je neopisiva bol. Jednom se čak dogodilo da se u roku od deset minuta uključio 13 puta. Mislila sam to je to, neću izdržati ni ja ni srce. To je bilo i psihički teško tako da sam u jednom trenutku potražila i psihološku pomoć jer nisam znala što bih, stalno sam osjećala strah, što ako budem negdje vani kad se uključi… I tako se 2016. godine jednom taj aparat nije uključio i srce je doživjelo arest, stalo je. Srećom, sa mnom su bili moji ukućani, muž je počeo oživljavanje, pozvali su hitnu i dovezli su me na Rebro. Tada je doktor Miličić rekao da je to kraj, jednostavno treba transplantacija – prisjeća se Marija. Vijest je to na koju nitko ne može biti spreman; kako prihvatiti da vam je jedina nada za život nečije srce. Marija je znala da će taj dan kad-tad doći i na njega se pripremala jer je znala da će, kad dobije
srce, život ipak postati normalniji. Jer svi su, kaže, u kući živjeli s nekim strahom. – Suprug Domagoj, ako me ne čuje neko vrijeme, odmah me doziva, govori jesi dobro, jesi tu, je li sve u redu… Tek sad, nakon 15 godina on dobro spava – govori Marija kojoj se nakon vijesti o potrebi za nečijim srcem vrijeme činilo kao vječnost. A čekala ga je sedam tjedana, toliko je bila u bolnici do onog poziva doktora Miličića s početka ovog teksta kada je stiglo srce iz Njemačke. Bilo je to baš u božićno vrijeme, tim joj je bilo teže jer su to dani kada je naučila družiti se i provoditi vrijeme s obitelji. Imaju svoju tradiciju tih dana te su jako povezani, sestri Božici se ide na Božić, bratu Stipi na Štefanje… Te 2016. godine to je sve morala propustiti jer je 21. prosinca bila transplantacija. – Svi osjećaji tu su bili odjednom, dijelom sam osjećala strah, a opet i zahvalnost obitelji koja je u tom teškom trenutku donirala organ da bi netko drugi živio, da bih ja živjela. Sve je to bilo tako pomiješano, ali prije svega osjećala sam sreću i nisam se bojala ishoda pa sam s mirom išla na operaciju – prisjeća se Marija koja je nedavno prošla prvu godinu s nečijim srcem koje joj je spasilo život. Na to srce u sebi gleda kao na izniman dar, kao novu priliku za kvalitetniji život pa danas, kad se pogleda u ogledalo, ne vjeruje da se sve to dogodilo njoj. Samo je rez na tijelu podsjetnik da je tu nečije srce koje je sada njezino i s kojim živi mirno i sretno. Medicinskim rječnikom akademik Miličić za ovu svoju pacijenticu kaže da se srce odlično uklopilo u njezin organizam i najnormalnije funkcionira. A ono što se njoj dogodilo kao mladoj i zdravoj ženi od 24 godine može se dogoditi zapravo svakome. – Iako to nikad nije bilo nedvosmisleno dokazano jer su pretrage bile takve da se to nije moglo sa sigurnošću zaključiti, sve govori u prilog tome da je u podlozi bolesti bila upala koja je zahvatila srčani mišić i rezultirala njegovim propadanjem. Dijelu kardiomiopatija prethodi upala koja može biti provocirana virusom prehlade Večernji list i različitim drugim mikroorganizmima. Marija je imala dosta povoljan tijek bolesti godinama jer, unatoč tome što joj je srčana funkcija bila ozbiljno narušena, ona je jako dobro reagirala na terapiju i bila je u stabilnom stanju u kojem je mogla normalno funkcionirati.
Rijetka oštećenja
Ali onda je došlo do ritmičke nestabilnosti srca i, kao što je ona rekla, u to vrijeme bilo je neophodno ugraditi defibrilator radi prevencije nagle srčane smrti, a tada su u Hrvatskoj bile druge okolnosti i on se nije ugrađivao osobama radi primarne prevencije, nego samo onima koji su već doživjeli naglu smrt pa su bili uspješno reanimirani – objašnjava akademik Miličić koji ima ogroman respekt mnogih, pa tako i ove pacijentice s kojom je u kontaktu i kroz najteže životne trenutke već 17 godina. Sam kaže da je teško odmaknuti se, ali da ima i mora imati posebnu mentalnu disciplinu. – S jedne strane morate biti disciplinirani i hladnokrvni, donosite vrlo teške odluke koje su pitanje života i smrti, a s druge, naravno, emocionalno se vežete za svoje pacijente jer nije da ih vidim samo kad su uspavani na operaciji nego ih pratim godinama prije i godinama nakon toga. Ne može se od toga odvojiti – otvoreno kaže liječnik koji inače predsjeda Europskim odborom za transplantaciju srca pri Europskom kardiološkom društvu. Kako je objasnio, u Marijinu slučaju valja naglasiti da su ovakva oštećenja srca rijetka, ali moguća i da je to i više no dovoljan razlog da se upale, viroze, gripe odleže. Upravo sada, u sezoni prehlada i gripe napominje svima da se ne izlažu većim tjelesnim naporima dok boluju od neke takve infekcije te da se školska djeca ne tjera na tjelesni jer katkad, kaže, i manja prehlada može izazvati upalu srca. S klinike koju vodi upravo je kada smo razgovarali nakon trodnevne kontrole otpušten 16-godišnjak kojemu je ugrađena mehanička srčana crpka i koji će biti uvršten na listu Eurotransplanta za transplantaciju srca.
OSJEĆALA SAM STRAH I ZAHVALNOST PREMA OBITELJI KOJA JE DONIRALA ORGAN DA BIH JA ŽIVJELA KAD STE PRI SVIJESTI, TO JE NEOPISIVA BOL. JEDNOM SE DOGODILO DA SE U ROKU OD DESET MINUTA UKLJUČIO 13 PUTA. MISLILA SAM DA TO NEĆU IZDRŽATI, TO “UKLJUČIVANJE” VLASTITOG SRCA TEŠKO JE OPISATI