»

DPiše: SUZANA LEPAN ŠTEFANČIĆ ok su na rodne mu Vinkovce padale granate, Dubravko Mataković stripove je crtao i pod svijećom u podrumu. Ni u ratnom vihoru, niti jednom nije zakasnio s isporukom stripa novinama za koje je tada radio. Iako je strip u zemljama bivše Jugoslavije, pa tako i Hrvatskoj, popularan bio i prije i nakon rata, tek su rijetki autori uspijevali živjeti od svojih crteža. No, među tim rijetkima Matakovićevo je ime možda i najprepoznatljivije. Doživio je, tako, i da strip “dogura” do fakulteta, a upravo je on jedan od predavača na novom studiju ilustracije na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, prvom takvom ne samo u našoj zemlji nego i čitavoj regiji. Strip se, naime, izučava na kolegiju grafičko pripovijedanje. – Studenti me ozbiljno doživljavaju, iako na početku predavanja uvijek ubacim malo šale, da se opuste. Pozitivna je atmosfera važna jer je to kreativan proces, i ne može se nikoga mučiti ili tjerati na crtanje stripa. Nije to kao matematika u školi, moraš je učiti iako ti ne ide, kao meni. Brojevi su mi teška apstrakcija, kao što su daltonisti slijepi na boje, tako sam ja slijep na brojeve – započinje Mataković, koji je 1983. diplomirao na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prije nego je jesenas stao pred studente ilustracije, četiri je godine već bio umjetnički suradnik na istoj akademiji. Nisu mu to, inače, prvi profesorski koraci. – Radio sam još davne 1987. jednu godinu u srednjoj školi u Vinkovcima, i to mi je bilo prilično traumatično pa sam otišao. Predavao sam likovni odgoj, pa su mi “uvalili” i glazbeni, a riječ je o tehničkoj školi gdje je to njima bilo uglavnom naporno. I meni je bilo dosta naporno jer sam predavao u čak 20 razreda. Na fakultetu je potpuno druga priča, radim sa studentima koji su odabrali i vole to što studiraju. Usto, riječ je o diplomskom studiju pa su u prve tri godine već svladali određene vještine – objašnjava on razliku. Studente uči o kreiranju stripova, izradi scenarija, oblikovanju likova i karaktera, montaži. A iza 58-godišnjeg Matakovića na tisuće su nacrtanih stripova, objavljivanih u novinama, albumima ili na internetskim portalima. Prve poteze tušem po papiru povlačio je još kao osnovnoškolac. Taman tih godina na našim su kioscima osvanuli i prvi primjeri kultnog Alana Forda. Taj talijanski strip najveću je popularnost i zvjezdanu slavu stekao baš u zemljama bivše Jugoslavije. – To je zaista svojevrstan fenomen. Išao sam u četvrti razred osnovne škole kada se, negdje 1969., pojavio Alan Ford. U to je doba strip među klincima bio izuzetno popularan, nije bilo igrica i elektroničke zabave, i izlazili su svi mogući žanrovi – vesterni, krimići, fantastika. Alan Ford bio je totalno drukčiji, sa specifičnim humorom, crtež je bio drukčiji, na granici realnoga i karikaturalnoga, a i tematski je između realnoga krimi i humorističnoga. Svi stručnjaci tvrde kako je uspjeh Alana Forda bio u sjajnom prijevodu Nenada Brixyja, koji ga je približio hrvatskome jeziku, čisto književnome, ali ga je preveo strahovito duhovito. U Srbiji su ga poslije objavljivali u srpskom prijevodu, ali im nije bio tako urnebesno smiješan kao hrvatski. Zanimljivo je i da se održao generacijama, doživio mnoštvo reprinta, u tvrdim koricama, u boji, i hrpu nastavaka s drugim autorima. I još uvijek je popularan. Kada se danas spomene strip, prva je asocijacija upravo Alan Ford – rezimira naš sugovornik. Stripove su nekada, nastavlja, čitali svi – bio je to oblik druženja kroz razmjenu izdanja i razgovore o njima.

Autorski pristup

– Međutim, postoji u svijetu i produkcija stripova za ozbiljniju publiku. Kod nas ih nije bilo previše, sve do posljednjih desetak godina, kada su naši izdavači počeli objavljivati ta luksuzna izdanja, grafičke novele s debelim koricama, tzv. integrale u kojima je više epizoda spojeno u jednoj knjizi od 500 ili 600 stranica. Ti su stripovi namijenjeni baš pravim ljubiteljima stripa, kolekcionarima, a naklada im nije velika, tek 300-tinjak komada – kaže. Stripovi Marvela i DC Comicsa, kročili su i na filmska platna i ravnopravni su, reći će Mataković, partneri hollywoodskim kućama. – Prava je poplava filmova sa superjunacima, što je dobro, ne samo zbog popularizacije stripa. Bilo je i ranijih pokušaja, ali nije bilo adekvatne tehnologije pa su mogli proći eventualno stripovi tipa Conana, gdje nema previše letenja ili urnebesnih eksplozija. Tehnologija je omogućila stripu da se pojavi na velikim ekranima, Superman sa svojom paučinom skače ili leti, po cijelome gradu. Međutim, to su komercijalni stripovi koji su i prije toga imali veliko tržište. Postoji tržište tzv. autorskog stripa koje nije toliko poznato među “običnim čitateljima”, gdje se njeguje autorski pristup stripu, ne samo crtežom već i sadržajem, literarnom naraci-