TIHANA LAZOVIĆ
Dok raspravljamo o glamuru, ljudi kopaju po smeću i traže hranu
Glumica Tihana Lazović zasluženo slovi za jednu od najboljih mladih glumica, a svoj talent pokazat će i u predstavi “Šest likova traži autora” čija je premijera zakazana za idući tjedan. Objašnjava što ju je privuklo radu s redateljem Oliverom Frljićem, ali i zašto je kod nas uzaludno govoriti o glamuru...
U petak 19. siječnja premijerno ćemo vas gledati u predstavi “Šest likova traži autora”. Je li trema veća prije filmske ili kazališne premijere?
Ne bih rekla da je trema veća ili manja, jednostavno je drukčija vrsta uzbuđenja. Kad snimiš film, željno iščekuješ reakcije publike, ali posao je već obavljen, što si snimio, snimio si. Kazalište je u smislu življe, suočen si “sad i ovdje” i moraš biti prisutan u svakom trenutku, a tijekom filmske premijere uvijek odem van i pušim cigaretu. U kazalištu toga nema.
Rekli ste da ste odmah pristali sudjelovati jer djelo režira Oliver Frljić. Što vas je privuklo radu s njim?
Volim njegov rad, nema tu neke filozofije. Volim redatelje koji nešto progovaraju, koji su društveno angažirani, koji “vide” stvari koje se događaju oko nas i govore o tome u predstavama. Nikad me i nije zanimalo baviti se ovim poslom ako nemam što reći, ako ne nastojim “prodrmati” publiku. Ne mislim da se kazalištem ili filmom može mijenjati svijet, ali mislim da nam je dužnost progovarati o bitnim temama. Ta je sloboda koju nam daju pozornica ili film privilegija i mislim da je treba maksimalno iskoristiti.
Sigurno ste htjeli surađivati i s drugim redateljima, kolegama... je li vas ikada itko razočarao u radu? Kako ste se time nosili?
Razočaranje je dio ovog posla. Isto kao što vas neki ljudi pozitivno iznenade. Trudim se iz svakog iskustva nešto naučiti, iz loših projekata izvući nešto za sebe, pa makar da kažem sama sebi: “Nikad više s ovim redateljem”. U Kerempuhu je atmosfera super, divna se neka ekipa skupila, puno se smijemo, a to je na kraju najvažnije. Često se u procesima rada osjećaš kao da si orao i kopao, a ovaj proces jako mi je ugodan. Iako sam uskočila u predstavu dva tjedna prije premijere jer mijenjam kolegicu Miju Anočić Valentić, vrlo brzo osjetila sam se kao dio grupe.
Kakva bi bila predstava da vaša obitelj dođe na pozornicu i zatraži da se izvede drama prema njezinu životu?
Uh, hahaha, dosta dobro pitanje. U svakom slučaju bilo bi vrlo glasno, srčano, strastveno. Vjerojatno bi bilo puno svađe, ali i puno, puno ljubavi. Dalmatinsko-crnogorsko-istarska obitelj. Pa vi zamišljajte!
U djelu se isprepleću stvarnost i iluzija. Je li vam se to ikada dogodilo ili uvijek čvrsto stojite na zemlji?
Pa vrlo lako poletiš u ovom poslu, ali isto tako brzo tresneš na pod. Dok god imaš ljude oko sebe koji te “stave u red”, nema straha. Uvijek govorim da je ovo poseban i predivan posao, ali ipak je samo posao. Vrlo često svoju kvalitetu mjeriš isključivo kroz to kakav si glumac. Loša proba, loš projekt, nisko samopouzdanje, frustracija. Nastojim naučiti odvojiti Tihanu glumicu od one privatne. Teško je, ali mislim da je to jedino zdravo Ako se promatraš samo kroz posao, ako nemaš svoj identitet, nesretan si čovjek. Željela bih imati normalan život, jednom kad ostarim, otići u mirnu penziju i igrati se s unucima.
U ovoj predstavi glumite divu. Jeste li ikada naginjali takvom ponašanju?
Malo mi je smiješno to “diva”. Zašto bih se ponašala kao diva? Niti sam članica kraljevske obitelji, niti sam Meryl Streep. Ne postoje kod nas zvijezde kao u Hollywoodu, recimo. Kad netko kod nas izigrava divu, jako mi je to tužno i vjerujem da proizlazi iz frustracije i nesigurnosti. Ali ono što mi ide na živce jest to da, kad napraviš neki dobar projekt, ostvariš neki uspjeh, ljudi ti vole “nakačiti” etiketu zvijezde. “Di si, zvijezdo?” i te fore.
Vrlo mladi postigli ste veliki uspjeh, ponese li to ponekad čovjeka?
Pa naravno da ponese, prirodno je da egu gode nagrade, postaneš samopouzdaniji, povjeruješ da nisi za baciti, ali onda dođe neki novi projekt, novi izazovi, nove sumnje, nova propitivanja. Nešto na foru “e, sad će svi vidjeti da ipak nisam dobra”. Mučno je to prolaziti svaki put ispočetka, ali vjerujem da, ako u sebe ne sumnjaš, imaš ozbiljan problem. Velika su očekivanja, veliki pritisak, a realno što je najgore što se može dogoditi? Napraviti lošu ulogu? Strašno! Ne operiram nečije srce i
ničiji život ne ovisi o meni, nisam baš toliko važna.
Sada, s malim odmakom, kako gledate na vrijeme kada ste sa “Zvizdanom” osvajali nagrade?
Kao mala djevojčica koja je prvi put u lunaparku, sve je to bilo toliko nestvarno i veliko. Ali onda se vratiš doma, i dalje se tramvajem voziš na posao, piješ kavu u istom kafiću, družiš se s istim ljudima. Da se nadovežem na ono gore, kod nas ne postoje glamur i glamurozan život, sve je to loša kopija. Zato mi je i smiješno kad me netko zove “zvijezdom”. Sjećam se da, kad su o meni počeli pisati u novinama, nisam imala novca da kupim te novine. Dosta zanimljivo. A i kod nas nisi poznat ako nisi na televiziji. Često lažem kad me ljudi, recimo kad se vozim Uberom, pitaju čime se bavim. Jer ako kažem glumica, a oni ne znaju tko sam, bude neugodno, i to više onome koji pita. Pitanja su uglavnom: “Na televiziji?”, pa dok ja sad objasnim, umorim se. Tako da kažem da radim u uredu i svi sretni.
Koliko vas zanimaju strane produkcije? Biste li otišli u Hollywood i tamo okušali sreću?
Naravno, tko ne bi? Iako mi je zanimljivija europska kinematografija. Otići ovako napamet nekamo ne zvuči mi primamljivo, ali da se otvori bilo kakva prilika, spakirala bih se u sekundi i otišla. Uskoro izlazi film koji sam snimala u Italiji, “Just Like My son”. To je moj prvi inozemni film i jako se veselim premijeri, iako još ne znamo kad će biti i gdje.
U Los Angelesu je prošlog tjedna održana dodjela Zlatnih globusa koja je bila u znaku borbe protiv nasilja na ženama. Jeste li se ikada susreli s neprimjerenim ponašanjem na radnom mjestu?
Na sreću, nisam. Ali znam puno žena koje jesu. Sretna sam zbog pobune u Hollywoodu, ulijeva nadu u promjene, potiče i ostale žene, ne samo “zvijezde” da iznesu svoje priče, da znaju da nisu same, da se stvari mogu mijenjati samo ako o njima govorimo. Kod nas je još teže jer smo mala država i, uz inicijative koje govore da je bolesno biti gay, da žena nema pravo na svoje tijelo, točnije na svoju maternicu, iskreno ne znam kakva nas budućnost čeka.
Koji su problemi o kojima želite da se u društvu više raspravlja?
Gdje da krenem, a da stane u intervju. Na primjer, raspravljamo o glamuru, a ljudi kopaju po smeću i traže hranu, kapitalizam nas “jede”, radimo od jutra do mraka da prehranimo obitelj, a nemamo vremena za nju, moralne su nam vrijednosti potpuno izokrenute, vlada Instagram i jedino je važno postalo koliko followera imam, koliko lajkova... Ja sam isto u tome, nije da sam “iznad” svega, ali sve me to plaši. Ne sjećam da smo ikad razgovarali o debljini kada sam bila djevojčica, a kako da danas djevojčice odrastu normalne i neopterećene uz Instagram i more “savršenih” djevojaka. Čini mi se da odgajamo djecu koja će raditi od jutra do mraka da si plate antidepresive. Eto, to je samo dio problema koji nas muče.
Kada vam je teško, imate problem, tko su osobe kojima se uvijek i u bilo koje doba dana možete obratiti?
Mama, tata, sestra, dečko, prijatelji. Imam sreću da imam SOS pozive i ljude koje su uvijek tu za mene. Često najbliže uzimamo zdravo za gotovo, nažalost.
Gledat ćemo vas i u filmu “Aleksi” debitantice Barbare Vekarić. Postoji li razlika u suradnji s novim redateljima poput nje ili s iskusnim redateljima poput Olivera Frljića ili Dalibora Matanića?
Naravno da postoji razlika. Različiti su ljudi, različitih interesa, estetike... Meni je drago da imam priliku raditi sa što više ljudi. Drago mi je da sam dva zadnja filma radila s redateljicama. Vrlo se često podcjenjuje žene, da nisu dovoljno snažne, da su previše emotivne, da je to muški posao, a ja vam kažem da je to velika glupost. Sretna sam da kod nas ima tih genijalnih mladih redateljica koje će rasturiti – Hana Jusić, Sonja Tarokić, Nikica Zdunić, Barbara Vekarić su samo neke od njih...
Uskoro počinjete snimati drugu sezonu “Novina”, dopušta li serija duže pripreme i bolju razradu lika?
Velika su očekivanja od druge sezone, nadam se da ćemo ih opravdati i da će druga sezona biti još bolja od prve. Ima puno novih likova, novih zapleta, moj je lik razvijeniji, zreliji... Veselim se snimanju s Dadom.
Kakav bi bio idealan projekt na kojem biste mogli surađivati s dečkom Ivanom Sikavicom?
Hm, hm, sad ste me našli. Zaista ne znam i za sada nemamo u planu raditi zajedno, ali ako dođe do toga, bit će sigurno zanimljivo. Ivan je jako talentiran i voljela bih glumiti u njegovu filmu.
Raspravljate li s njime prije nego što pristanete na nove projekte?
Apsolutno. Imam golemo povjerenje u njega i on je, za razliku od mene, racionalan pa mi uvijek pomogne kad moja dvostruka Vaga divlja i ne zna što bi i kamo bi.
Mnoge veze pucaju zbog preopterećenosti poslom, čestih putovanja, neviđanja... Kako se vi borite protiv toga?
Bit će da je to ljubav.
Što je za vas ključ sretne veze?
Vidjeti, ali stvarno vidjeti i čuti osobu s kojom živiš i svaki je dan ponovo gledati i slušati.
Što želite ostvariti u novoj godini i poslovno i privatno?
Raditi s dobrim redateljima i dobrom ekipom, a privatno putovati, putovati i samo putovati.
Uz inicijative koje govore da je bolesno biti gay i da žena nema pravo na svoju maternicu, iskreno ne znam kakva nas budućnost čeka