50 godina “Stilskih vježbi”
Ma kakva “Mišolovka”! Hrvatski teatar ima predstavu koja igra pola stoljeća, a obljetnica se slavi u nedjelju na sceni HNK Zagreb
Ne znam što je bolje i veselije od rada s glumcima, rekao je Tomislav Radić. Tu je tezu najbolje dokazao upravo režirajući “Stilske vježbe” bojana.radovic@vecernji.net “Nisam za velike teme. Još su mi davno u kazalištu govorili: ‘Ah, ti si stručnjak za komorne situacije.’ Ne znam ništa što je veselije i bolje nego raditi s glumcima”, ovu je izjavu redatelj Tomislav Radić izrekao u intervjuu što ga je tadašnji filmski kritičar Večernjeg lista Arsen Oremović vodio s njim na Filmskom festivalu u Puli, a povod je bila premijera njegova sjajnog filma “Kotlovina”.
Jedan mladić duga vrata...
A ne postoji bolji dokaz te njegove tvrdnje od predstave “Stilske vježbe”, koju je on režirao i koja u nedjelju 28. siječnja svečanom izvedbom na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu slavi 50 godina postojanja i izvođenja. “Stilske vježbe” Radićev su režijski dragulj, onaj koji je izbrusio upravo sjajnim glumačkim izvedbama, predstava koja je, uz brojna druga djela, zauvijek njegovo ime upisala u anale hrvatske kazališne, ali i kulturne povijesti. “Stilske vježbe” već su imale proslavu pred svečanim zastorom HNK Zagreb, onim koji krasi “Ilirski preporod” Vlahe Bukovca, a bilo je to prije pet godina. Na izvedbi u povodu 45. rođendana najdugovječnije hrvatske, ali i svjetske predstave prepuni je zagrebački HNK s poštovanjem, na nogama, dugim pljeskom odao počast glumcima koji ne odustaju – Leli Margitić i Peri Kvrgiću. Oni su ovu predstavu odavno upisali u povijest hrvatskog teatra te uz nju odgojili generacije kazališnih gledatelja. Danas svjedoče situacijama kada oni koji su ih gledali na prvim izvedbama na predstavu dolaze u pratnji unuka. Gledatelji su taj treći “igrač” u ovoj priči, onaj koji je baš poput autora i glumaca “kriv” za dugovječnost ove predstave. Oni obožavaju “Stilske vježbe” i uporno im se vraćaju, a glavni su razlog za to doajeni hrvatskog glumišta. Kakav je njihov odnos prema “Stilskim vježbama”, najbolje svjedoče riječi kazališne legende, velikog glumca Pere Kvrgića koji je upravo pred tu svečanu izvedbu u povodu 45. rođendana predstave rekao kako i dalje ima tremu, onu koja tjera na ozbiljan rad, jer svaka je predstava novi ispit i nova šansa, a nova je i publika. A sve je počelo 19. siječnja 1968.
godine. Te je večeri u zagrebačkom Teatru &TD premijerno izvedena predstava “Stilske vježbe” francuskog književnika Raymonda Queneaua. Režirao ju je mladi i tada neafirmirani redatelj Tomislav Radić, koji je i adaptirao taj komad, uz veliku pomoć tada također mladog i neafirmiranog prevoditelja Tonka Maroevića koji je preveo djelo s francuskog. Oni su taj neobičan tekst i za tadašnje vrijeme krajnje neobičnu kazališnu situaciju prilagodili Zagrebu. I legenda je rođena: On i Ona, vozeći se tramvajem broj 11, ugledaju jednog mladića duga vrata, sa smiješnim šeširom... O čemu govore “Stilske vježbe”? Na prvi pogled ni o čemu, tek jedna neobična zgoda iz tramvaja, kroki iz svakodnevnog života velegrada, ovdje razigran na dvadesetak načina. Kako je onda moguće da baš ta zgoda na kazališnoj sceni traje evo sad već punih 50 godina? Priča je to koja zapravo govori o svemu, o svima nama, o svakom od nas i zato je svima toliko privlačna, uvijek i uvijek iznova. Uz početke te predstave vezan je i njen najveći kuriozitet. Te davne 1968. u “Stilske vježbe” malo je tko vjerovao. Autori su bili sigurni da rade jedan kazališni eksperiment, a ugovor s &TD-om potpisan je tek za deset repriza. Na samom početku junaci “Stilskih vježbi” bili su Pero Kvrgić i Mia Oremović. No glumica je zbog brojnih drugih obaveza (ponajprije snimanja za film i televiziju) u predstavi ostala tek dvije godine. Zamijenila ju je – u siječnju 1970. godine – Lela Margitić, koja se i danas rado sjeća kako joj je to bio povratak na scenu nakon rodiljskog dopusta i govori kako je redatelj Tomislav Radić, u teatru znan kao Žiro, dolazio k njoj kući da uvježbaju komad: – Tada sam baš rodila Jelenu i imala sam jednogodišnju pauzu. No kako sam sa Žirom bila na Akademiji i već smo radili skupa jednu predstavu, on je imao povjerenja u mene iako sam ja uporno govorila da to neću moći. Sigurna sam da je on tu zamjenu prije nudio nekim drugim velikim glumicama. Uglavnom, Žiro je dolazio k meni doma pa smo vježbali i tako sam upala da se predstava spasi. Žiro je tvrdio da je predstava bila dobra, a ja znam da nije bila dobra, ali imala sam 47 godina da je uvježbam. Imala sam tada veliku tremu. Mislila sam da ne zaslužujem taj divni projekt, no iznijela sam ga. Tremu nisam imala zbog Pere jer ga znam cijeli život – kazala je prije godinu dana u intervju za Večernji list Boženi Matijević.
Najčasnija zadaća glumišta
Oboje glumaca svjedoči kako se predstava kroz godine promijenila zbog njihovih godina, sazrijevanja, trajanja na sceni, ali i to da u njoj nikada nisu promijenili ni jednu jedinu riječ. Ova koja će se izvesti u nedjelju na proslavi 50. rođendana do u riječ je ista kao i ona kojom je sve počelo. I u tome je čar “Stilskih vježbi” jer zgoda u tramvaju ostaje podjed- nako svježa u vremenima kada u tom istom tramvaju više nitko ne diže pogled s ekrana svog mobitela. Danas malo tko u tramvaju primijeti bilo kakvog mladića, šeširi su sve neobičniji, ali teatarska priča ne gubi ni mrvicu svog vječnog šarma. U monografiji predstave, koju je u povodu njenog 40. rođendana objavilo Kazalište Planet Art, Igor Mrduljaš je zapisao: “Predstava ‘Stilske vježbe’ nije imala političke ili kakve oporbene nakane. Željela je poglavito zabaviti gledatelje, što je najčasnija i najvažnija zadaća glumišta...” Očito je stoga da je pred nama još barem pedeset godina “Stilskih vježbi” jer čista (a pametna) zabava nasušno je potrebna i sadašnjim kazališnim gledateljima, a sve ju je teže pronaći. Naravno, kroz turbulentna vremena Domovinskog rata, privatizacije i društvenih promjena svih vrsta ni “Stilske vježbe” nisu mogle proći neokrznute iako je riječ o predstavi čije nagrade, da se pobroje, doslovno ne bi stale na prostor ovog teksta. Predstava je nekoliko godine bila na rubu gašenja, ali prepoznao ju je i spasio Marko Torjanac, osnivač i ravnatelj izvaninstitucionalnog kazališta Planet Art. On je iskoristio sve potencijale “Stilskih vježbi”, “gurnuo” ih iznova na mnoga gostovanja i turneje jer nema kutka Hrvatske koji ne želi ovu legendarnu predstavu vidjeti uživo (iako je Hrvatska televizija čak dva puta snimila “Stilske vježbe”). Tako ova predstava od 2007. godine uspješno živi u sklopu Kazališta Planet Art, tamo je proslavila 40 godina izvođenja, dobila svoju reprezentativnu monografiju (iz koje potječu i arhivske fotografije koje donosimo), ali i dobila jedno za kulturu sasvim neobično priznanje. “Stilske vježbe” , naime, nalaze se i u Guinnessovoj knjizi rekorda te su priznate kao najdugovječnija predstava na svijetu koja se igra neprekidno i s istim glumcima. Zbog tog rekorda mnogi je uspoređuju s čuvenom londonskom “Mišolovkom”, dramom Agathe Christie. Ta je predstava premijerno izvedena 25. studenog 1952. godine u londonskom Ambasadors theateru. Time je, naravno, starija od naših “Stilskih vježbi”, ali im istovremeno nije ni do ko ljena. Naime, “Mišolovka” je kroz svoju povijest nekoliko puta mijenjala kompletnu glumačku postavu predstave tako da se ni u kojem slučaju ne može mjeriti s poviješću koju su ispisale “Stilske vježbe”, Lela Margitić i Pero Kvrgić.
Priča koja na prvi pogled ne govori ni o čemu govori i o svemu, ali i o svakom od nas “I danas imam tremu”, kaže Pero Kvrgić, “jer svaka je predstava novi ispit, nova publika”