IKONE SU OLIVER, TEREZA, GIBONNI... JA NISAM TAJ
Mladi rođeni u svijetu virtualnog imaju puno informacija. Među njima je puno upornih, talentiranih glazbenika koji možda nikad neće uspjeti. Njima treba otvarati prostor, pružiti ruku suradnje
Veliki zagrebački koncert na programu je 4. veljače, a gosti su Tedija Spalata Zorica Kondža i Gibonni, kojeg poznaje od malih nogu Splitski glazbeni velikan Tedi Spalato u KD Vatroslava Lisinskog održat će 4. veljače humanitarni gala koncert “Sve ću preživit” u korist Hrvatske lige protiv raka. Izvest će najveće hitove svoje karijere, među kojima su More snova, Lipote gladan, ljubavi žedan, Dalmatino, povišću pritrujena, Konobo moja, Moje izgubljeni blago i mnoge druge. Bit će to prvi samostalni Tedijev nastup u Lisinskom nakon kultnog koncerta u studenog 1999., a s njim će zapjevati još dvoje vrhunskih splitskih glazbenika, Gibonni i Zorica Kondža. Dovoljan razlog za razgovor s jednim od naših najboljih skladatelja i vokalista koji nam je prvo otkrio kako teku pripreme za koncert: – Nakon duljeg razdoblja spojio se humanitarni koncert s promocijom mog novog albuma. Zaslužni su predsjednik Hrvatske lige protiv raka Damir Eljuga i menadžer Branko Pajić, pod čijim “okriljem” djelujem. Pripremam se ozbiljno jer svaki je koncert novi početak. Ovdje je prisutan velik broj glazbenika, ne možeš tek tako doći s bendom, odsvirati i otići. Treba probati, puno je ljudi i velika organizacija. Moje je težište isključivo na glazbenom dijelu koje mora biti kvalitetno odrađeno. Radostan sam i sretan što imam vrsne glazbenike, dobar orkestar.
Koliko ste koncerata dosad održali, vodite li uopće o tome neku evidenciju?
Moja profesionalna glazbena karijera započela je relativno kasno u odnosu na druge izvođače. Od 14. godine bavim se glazbom, a tek sam u 34. izišao iz anonimnosti. Ipak je iza mene dug glazbeni staž.
Čini mi se da se ne osjećate zvijezdom na našoj estradi, što nedvojbeno jeste. Kao da vas nije taknula popularnost?
Drugačije se nositi s izazovima javnog djelovanja u dvadesetima, a drugačije u četrdesetima kad stekneš ozbiljnost. Nastojao sam zadržati običan ljudski pristup glazbi i onome što donosi bavljenje glazbom. Nije me popularnost, kako vi kažete takla premda iznimno cijenim publiku koja u toj glazbi prepoznaje sudbinu. Nije me “lupilo”, ostao sam u koordinatama u kojima sam i prije bio. Ne osjećam se zvijezdom iako postoje ikone na našem glazbenom nebu. To su Oliver, Gibonni, Tereza... Ja nisam taj. Nije to zato što se oni tako osjećaju, nego zato što ih je publika iznjedrila kao pjevačke ikone. Iz generacije u generaciju tako funkcioniraju, regionalno su popularni kao Severina. Teško je funkcionirati sam, posebno je teško ženama. Treba paziti na sve, naročito styling. Ja tu nemam problem. U medijskom prostoru sam samozatajan. Jako mi je važno da je glazba u prvom planu. Tremaš sam, ali nastojim dati što više, dajem dio sebe u emocijama, interpretaciji. Ne štedim se. Koliko mogu, naravno, jer to nije snažna glazba. Ali, sve se pretvori u trajnu radost i motivaciju da dalje možeš stvarati.
Odakle inspiracija za nove skladbe, mnoge su vaše pjesme bezvremenski hitovi?
Inspiracija mi je sve: ono što moji suradnici rade, što je u njihovim srcima, to je važno. Imam osjećaj da, ma u kojim godinama bili, u našim životima uvijek postoji čudan neistraženi prostor. Je li to sudbina? Što će dalje biti? Zašto je to tako? Inspiracija je traženje nekog izraza i objašnjenja ovog svijeta i utječe toliko da bude kreativno, da se stvara.
Na humanitarnom koncertu u Zagrebu nastupit će i vaš veliki prijatelj Gibonni?
Gibonni je poveznica s njegovim ocem. Došao sam s 12 godina k barbi Ljubi, s 13 sam nastupio u mjuziklu za djecu u teatru. Oduvijek sam volio klape, strašno me zanimalo kako ih maestro Stipišić vodi, kako njeguje klapsko pjevanje i naš jezik, posebni glazbeni izričaj. Puno dugujem Ljubi Stipišiću Delmati, a Gibonni je neizostavan dio u mojoj glazbenoj karijeri. Autorska vertikala posljednjih pedeset godina trolist je Stipišić – Runjić – Gibonni. Tu sam se napajao i napajat ću se sve dok budem mogao, a osobito sam radostan što će na koncertu u Zagrebu biti Gibonni. Kao umjetnik i moj dragi prijatelj.
Zapjevat će i Zorica Kondža?
Što reći o Zori? Ona je ono što danas kažu “voice”. Prekrasan glas iz nje izlazi, pršti... Kad mi Zore padne na pamet, sjetim se Janis Joplin ili Tine Turner. Radost je sa Zorom pjevati. Predivna je glazbenica, ali i prijatelj i jako duhovita žena.
Puno ste radili i surađivali i s Oliverom?
Teško se mogu zamisliti kao vokal i ono što danas jesam bez Olivera. On mi je apsolutni uzor. Od njegova Piceferaja do Magdalene i Galeba... Uvijek nešto novo osjetiš i naučiš kad Oliver pusti taj čudesan hrapavi vokal. Posebno sam se radovao suradnji s njim na albumima, na jednom sam i svirao, za prošli mi je uzeo tri pjesme. Dovoljno je kazati da ujedinjuje sve najbolje što se tiče glazbe i pjevanja.
Jedan ste od naših najboljih vokalista, šansonijera, instrumentalista. U čemu je recept uspjeha, odakle tolika svestranost?
Ima puno kvalitetnijih izvođača od mene, instrumentalista i autora, ali eto, kod mene se spojilo. Djed, tata, mama, brat, svi su svirali, a sestra je dvadeset godina pjevala u Zboru HNK Split.
Znači, geni su “odradili svoje”. Podrijetlom ste iz Zadvarja, vaše pravo ime je Tadija Bajić. Zašto Tedi Spalato?
Ime je rođeno iz ljubavi prema starom Splitu. Bio sam u grupi “More” do 1989. kao Tadija Bajić. Izišao je novi album, rekli su mi da odaberem neko ime. Nastalo je iz moje povezanosti sa Splitom. Nisam imao predrasudu da to podsjeća na neka loša vremena. Split se zvao Spalato. Razgovarao sam s gospodinom Lesićem koji je bio autor, prihvatio je i tako je ostalo umjetničko ime. Moj djed je prije nego je otišao u Ameriku pjevao u klapi. U Zadvarju se od pamtivijeka pjevala klapska pjesma. Najviše cijenim klapsko pjevanje, ali i guslarenje, ojkalicu, gangu, reru...
Je li vam padalo na pamet da odete živjeti u Zagreb, koji je epicentar događanja?
Da, ali valjda sam interesantniji Zagrebu kad ne živim u njemu! Bio sam gore kad sam radio album, ali nisam imao stalni boravak. Zagreb ima puno glazbenika i puno događanja. Mene svi prepoznaju kao dalmatinskog šansonijera, moje su pjesme u dijalektu. To mi je identitet, etno i jazz.
Jako ste tihi, samozatajni. Ostavljate dojam izrazito sjetne osobe?
To je dojam, ali jako sam nemiran. Manifestacija mog nemira je tiha! Budi mirno nesretan... Bio sam bučan kad sam bio mlad. Nisam slavljenički tip. U svakom trenutku našeg života postoji, u nekom vremenu i prostoru, ma kako izgledalo nevažno, nešto što nam može pružiti radost. Sve je važno: i osmijeh, i listak koji pada, i vrabac koji dođe čoknuti mrvicu kruha. Veselim se kad kupim nove žice za gitaru, kad vidim ljude koji se vole, kad me moj pas pogleda blagim očima, a zapravo žica da idemo van... Slušam dobru glazbu, volim gledati ples iako ne znam plesati. Volim gledati dobar balet, ali i fado i argentinski tango. Dobru koreografiju, pokret, govor tijela. To je prekrasno.
Kako se opuštate, što čitate?
Teško. Čitam napreskokce. U ovom periodu čitam malo, raznoliko i teško mi je svaku knjigu privesti kraju. Postoje neke konstante glede književnosti s kojima sam rastao. To su Ujević, Krleža, Proust... Pokušao sam i slikati. Uzeo sam olovke i priručnik za učenje...
Svirate brojne instrumente. Koji je najvažniji?
Sviram najviše gitaru i klavijature, a prvi instrument mi je bio harmonika. Svojevremeno sam svirao i mandolinu, a volim ponekad uzeti i kontrabas. Zovem ga temeljem, on se nekako opire... Volim zapravo prčkati po instrumentima.
Kakvi su vam planovi?
Mali. Valjda sam u toj fazi da mi je svaki dan poklonjen. Želim svirati, pjevati, radovati se glazbi. Nemam prevelikih želja. Treba biti ponizan.
Što mislite o mladim glazbenicima u Hrvatskoj?
Ima izuzetno vrijednih, mladih glazbenika, ali brzo se, iz dana u dan mijenjaju raspoloženja. I mediji su jako bitni. Glazba je postala, kao nikad dosad, jedan oblik industrije. Promijenila se njena funkcija, postala je naglašena socijalna kategorija. Mladi rođeni u svijetu virtualnog imaju puno informacija. Ima puno upornih, talentiranih glazbenika koji možda nikad neće ugledati snažniji medijski efekt. Njima treba otvarati prostor, pružiti ruku suradnje. Oni su drugačiji, a svako vrijeme nosi svoje užance. Bitno je da ih se ne vuče u površnost, a izloženi su puno većim izazovima nego mi nekada.
Imao sam 12 godina kada sam došao k barbi Ljubi jer i tada sam najviše volio klape Dojam je da sam sjetna osoba. Zapravo sam nemiran, ali na neki tihi način, bez buke i slavlja