Ljevičari su nemoćni, ostala im je samo zloba i loše metafore
Uintervjuu u našem listu sisački biskup Vlado Košić među ostalim je rekao: “Ljevičari bi nas ubijali i nakon 70 godina”. Uporabio je, dakle, pogodbenu rečenicu. I sreća je što se ne može uporabiti futur – “Oni će nas ubijati i nakon 70 godina”. Jer, hvala Bogu, više neće biti u prilici. Baš u Sisku zbog govora mržnje osuđen je uvjetno na tri mjeseca zatvora Mile Slavić, koji je na društvenoj mreži napisao: “To su sve domoljubi kojima je cilj da što više Republiku Hrvatsku opljačkaju, a da krivnju prebace na Tita. Tito je umro davno, a mene zanima kada ćemo se riješiti ovih samozvanih demokrata da i njih strpamo u jamu gdje im je i mjesto”. Pri tome je spomenuo iste osobe ili im politički slične, koje je Frljić u svojoj kazališnoj predstavi prikazao kao svinje. Ima li bitne razlike između Frljića i Slavića? Nema. Ako je netko svinja, treba ga ukloniti iz ljudskog društva u svinjac, zaklati, što je kao i bacanje u jamu, pa su obojica nasljednici partizansko-komunističkih zlikovaca. Na njihovu žalost, ni Slavićeva želja ni Frljićeva metafora neće se ostvariti. Kao što više neće biti ni srpske pobune u Hrvatskoj kakvu je, proglasivši Domovinski rat građanskim, opravdavao Aleksandar Stanković na HTV-u. A ustrajno je opravdava i Milorad Pupovac koji ignorira sve hrvatske ratne obljetnice. Taj “ljevičar kojeg Račan nije volio”, kako je pisao Jutarnji list, samo zahvaljujući Tuđmanu izbjegao je sud i kaznu zbog huškačke izjave da je u Hrvatskoj prekršteno 11.000 srpske djece. Provokatori takva tipa znaju da im je publika koja se s njima slaže beznadno malobrojna a utjecaj nikakav, što ih čini još bješnjim i u izričaju još ekstremnijim. Ali, kako sam više puta pisao, u tradiciji je manjina u Hrvatskoj – bilo etničkih, bilo ideoloških – da se nametnu kao mjerodavni i dominirajući čimbenici, bili Turci, Mlečani, Austrijanci, Mađari, Talijani, Srbi, ustaše ili komunisti. Glasno ili šutke narod ih je uvijek prezirao, ali zahvaljujući okolnostima i te kako su, u dugim i kraćim razdobljima, zagorčavali život Hrvatima. I bilo im je nezamisliva jedna prirodna težnja, težnja većinskog naroda da bude gospodar u svojoj zemlji, što je napokon ostvareno hrvatskom samostalnošću i pobjedom u Domovinskom ratu. Svi podrivači samostalne Hrvatske, sotonizatori Domovinskog rata i hrvatskih heroja, nasljeđuju zlobu dijela etničkih ili ideoloških manjina i neprijateljstvo prema hrvatskom “nacionalizmu” i Tuđmanovoj baštini. Zbog svoje nemoći i slabašnog utjecaja uvijek traže načina da svojim uradcima, postupcima, riječima što više odjeknu i razdraže javnost. I pokušavaju nametnuti kompromitirajuće nazive za svoje protivnike pa su stvorili cijeli repertoar nazivlja kojim ih nastoje izrugati. Svojedobno im je omiljela riječ bila “ognjištari”, danas “obiteljaši”, prije nekoliko godina “popularni” su bili “šatoraši” itd. Nisu se skanjivali “žrtvovati” i svoje antifašističke ikone, pa su kadšto ocrnjivali “diktatora” Tuđmana poistovjećujući ga s Titom. A društvenim skupinama koje prokazuju traže sličnosti sa skupinama iz bivše države koju inače obožavaju, pa im je tako omiljelo izjednačavanje negdašnjeg SUBNOR-a i današnjih braniteljskih udruga. No upravo su te udruge kao podsjetnik na Domovinski rat iznimno važne, a njima iritantne, jer su obranom Hrvatske obranjene i domovinske i tradicijske vrijednosti koje su crvena krpa za Frljiće, Tomiće, Stankoviće i druge profesionalne mrzitelje “Tuđmanove Hrvatske” među kojima su i oni koji obilni proračunski novac troše za ocrnjivanje ove zemlje. Premda joj teže, nemaju nikakve šanse da postanu hrvatska općenitost pa ih utoliko više ta općenitost razdražuje. Ali, kako sam već pisao, treba ih i žaliti. Svako se jutro bude u državi koju nisu željeli. Na svakom koraku, pogotovo u prigodama, prisiljeni su gledati hrvatske zastave, grbove i druge simbole koje osjećaju stranima, slušati i čitati riječi i gledati slike koje ih vrijeđaju. Prisiljeni su biti u društvu s ljudima koje ne podnose i koji ih ne podnose, s njihovim nacionalnim slavljima od kojih okreću glavu. Prisiljeni su živjeti u ozračju nacionalnih i vjerskih blagdana koje ih guši. Gledati sportske uspjehe hrvatskih sportaša popraćene nacionalnim zanosom i emocijama za koje su zakinuti... Hrvatska im je zapravo Sahara iz čije okrutnosti stalno bježe i u kojoj teško pronalaze skloništa, pa sami stvaraju oaze svoje mržnje u kojima žive.
Glasno ili šutke narod ih je uvijek prezirao, ali su i te kako zagorčavali život Hrvatima