JASMINKO HALILOVIĆ
Kada shvatimo što rat čini djeci, bit će nam jasna i odgovornost svih za očuvanje mira
Osnivač je Muzeja ratnog djetinjstva, magistar menadžmenta, govornik na fakultetima od Japana do Amerike, a tek mu je 29! Ono što je u regiji do sada pošlo za rukom samo Novaku Đokoviću i Mati Rimcu, sada je uspjelo i Jasminku Haliloviću – Forbes ga je uvrstio na svoju prestižnu listu „30 ispod 30“najutjecajnijih mladih poduzetnika koji mijenjaju Europu i svijet nabolje. Time je, kako novinske naslovnice u BiH ovih dana vrište, postao prvi Bosanac na Forbesovoj listi. Osnivač je i direktor Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu, dobitnika Muzejske nagrade Vijeća Europe za 2018. Autor je nekoliko knjiga, uključujući monografiju “Sarajevo – moj grad, mjesto susreta” i “Djetinjstvo u ratu” koja je prevedena na pet jezika. Magistar je financijskog menadžmenta te osnivač i predsjednik Udruženja Urban, vodeće kulturne organizacije u BiH, član Global Shapers zajednice pri Svjetskom ekonomskom forumu, a kao govornik i predavač gostuje na fakultetima od Japana do Amerike. Uza sve, kaže, stiže navijati za NK Sarajevo i sve što zaradi potroši na putovanja. A tek mu je 29 godina. Kakav je osjećaj biti prvi državljanin BiH koji je uvršten na Forbesovu listu? Velika mi je čast. Mislim da je iz Hrvatske to prije bio poduzetnik Mate Rimac. Iako dolazimo iz različitih industrija, obojica smo stvorili visokokvalitetne proizvode i drago mi je da je to prepoznato i izvan naše regije. Koji kriteriji moraju biti zadovoljeni za nominaciju? Prije nekoliko mjeseci obaviješten sam da sam nominiran, a prije nekoliko tjedana da sam finalist. Za samo uvrštenje na listu saznao sam tek kada je ona i objavljena. Nominirati može bilo tko bilo koga, ali o izboru finalista i listi odlučuje Forbesov stručni žiri. Za kategoriju “Pravo i politika”, u kojoj sam odabran, u žiriju su bile bivša predsjednica Kosova, bivša francuska državna tajnica i članica Europskog parlamenta. Vaš Muzej ratnog djetinjstva u prosincu prošle godine dobio je i nagradu Vijeća Europe kao najbolji muzej. Radi se o jednoj od najvećih nagrada u muzejskoj industriji te jednoj od dvije glavne nagrade u programu Europski muzej godine. Dodjeljuje je Europski muzejski forum i Vijeće Europe, a ove godine žiri je bio sastavljen od 13 muzejskih eksperata iz 13 država. Ponosimo se da smo kao mali muzej iz male zemlje uspjeli dobiti nagradu u konkurenciji značajnih muzeja. U sklopu istog programa dodjeljuje se još nekoliko nagrada, i nadamo se da će neku od njih dobiti i hrvatski muzeji koji su nominirani - Muzej vučedolske kulture i Muzej betinske drvene brodogradnje. U sklopu istog programa prije nekoliko godina jednu od nagrada dobio je i zagrebački Muzej prekinutih veza – jedan od najinovativnijih muzejskih projekata u posljednje vrijeme, i ujedno naš prijatelj od rane faze razvoja projekta. Iako se u posljednjih nekoliko desetljeća prvi uspio pridružiti najznačajnijim muzejima u Europi, Muzej ratnog djetinjstva nije dobio financijsku podršku Vlade Kantona Sarajevo pod obrazloženjem, sudeći po napisima, “mi imamo svoje muzeje kojima treba pomoć i ne možemo tek tako za neki muzej koji je nevladina organizacija izdvojiti sredstva”. Nažalost, u BiH su desetljećima na vlasti ljudi koji ne razumiju značaj kulture. S takvim je ljudima teško smisleno razgovarati, i od njih i možete očekivati takva besmislena objašnjenja. Radi se o opasnoj i namjernoj zamjeni teza, o perfidnom pokušaju da se neovisni kulturni projekti suprotstave institucionalnoj kulturi. To je, naravno, besmisleno. Muzej ratnog djetinjstva, kao muzejski projekt vrhunske kvalitete i reputacije, može samo pridonijeti kulturnoj sceni. Naravno, u pozadini takvih odbijanja su osobne sujete i ideološka neslaganja. Ali, na sreću, MRD nije, i nikada neće, ovisiti o tim ljudima. Što je u BiH glavna prepreka tom projektu? U BiH, a i u regiji, mnoge su stvari naopake, i često se morate dokazati prvo na puno većoj pozornici, da bi vas priznali ispred vaše kuće. Nije to slučaj samo s Muze-
U Bosni i Hercegovini stalno svjedočimo netransparentnom dijeljenju budžetskog novca bez standarda. Financiraju se uhljebi i poltroni, oni koji kimaju glavom. Muzej ratnog djetinjstva nije i neće biti među njima
jem ratnog djetinjstva. Čitao sam nedavno da je u Hrvatskoj država uskratila potporu projektu uvođenja robotike Nenada Bakića u škole. To je skandalozno. I mi u BiH svakodnevno svjedočimo netransparentnom dijeljenju proračunskog novca bez ikakvih standarda. Financiraju se uhljebi i poltroni, oni koji kimaju glavom. Muzej ratnog djetinjstva nije i nikad neće biti među njima. MRD je osiguran do 2020. godine. Kako se financirate? Poslovanje MRD-a je stabilno zahvaljujući vlastitim prihodima i velikoj pomoći naših međunarodnih donatora koji prepoznaju kvalitetu našeg rada. Kakvo je stanje u BiH općenito što se tiče financiranja kulturnih projekata iz državnog proračuna? Situacija je katastrofalna. Kad god se pojave potrebe za proračunskim uštedama – a uvijek ih ima – kultura je prva na redu. Državne kulturne ustanove poput Zemaljskog muzeja BiH nemaju riješeno pitanje financiranja i jedva spajaju kraj s krajem. Većina uspjeha bh. kulture u proteklih 20 godina su incidenti za koje su zaslužni pojedinci. I u tom i takvom okruženju kulturni radnici i umjetnici imaju zaista sjajne rezultate. Pogledajte samo nagrade koje je osvojio naš film u posljednja dva desetljeća, od Oscara do nekoliko Medvjeda u Berlinu. A uzmite u obzir da govorimo o zemlji koja snima između nula i dva igrana filma godišnje. Je li ideja o Muzeju proistekla iz osobne traume? Nije proistekla iz osobne traume, već iz potrebe da se stvori platforma za ljude čija su djetinjstva obilježena ratom da ispričaju svoje priče. Tih ljudi imate svuda, ne samo u BiH, i čak ne samo u postkonfliktnim društvima. Uzmite dijete u Americi čiji je otac ubijen kao fotoreporter dok je izvještavao o nekom konfliktu u svijetu. I njegovo djetinjstvo je obilježeno ratom, iako rat nije osobno doživio. Sama ideja za muzej rođena je dok sam radio na knjizi “Djetinjstvo u ratu”. Primijetio sam da postoji tendencija da ljudi vežu svoja sjećanja uz osobne predmete koje čuvaju, i tad sam napisao prvi koncept Muzeja ratnog djetinjstva. Koncept je malo nalik Muzeju prekinutih veza u Zagrebu. Muzej prekinutih veza otvoren je 2010., iste godine kad sam i ja započeo svoj projekt. Nisam znao za njega. Ipak, kada sam 2015. i službeno krenuo u sam proces kreiranja Muzeja ratnog djetinjstva, istražujući, uvidio sam da Muzej prekinutih veza ima sličan izložbeni koncept. Stoga sam se i susreo s njegovim osnivačem i tražio neke savjete. Bio sam djelomično inspiriran Muzejskim manifestom Orhana Pamuka. U njemu on kaže da je izazov muzeja budućnosti kako ispričati priče, a ne povijesti (“to tell stories, not histories”), i mislim da su i Muzej prekinutih veza i MRD na tom tragu – vraćaju fokus na osobne priče ljudi. Što će nam sjećanje na djetinjstvo u ratu ponuditi za budućnost? Ako razumijemo posljedice ratova na djecu, možemo razumjeti i našu odgovornost da čuvamo mir. Nadam se da je to nešto što svi možemo osvijestiti posjetom Muzeju. Hrvatska se bori s problemom sve većeg odlaska mladih iz zemlje. Slično je u BiH. Deseci tisuća mladih odlaze svake godine iz BiH. Neki od njih u potrazi za boljim uvjetima, ali većina, nažalost, u potrazi za dostojanstvenim životom. Za mene nije problem kada mlada programerka iz Sarajeva ili Zagreba ode u Berlin jer je ondje bolje plaćena. Toga će uvijek biti i to je prirodno. Za mene je problem kad iz BiH i Hrvatske odlaze deseci tisuća mladih jer u tim zemljama ne mogu dostojanstveno živjeti. A ne mogu jer su naše zemlje opljačkane i gotovo uništene. Ako odu mladi, ovo će ostati zemlje starih. A u zemljama starih neće imati tko plaćati poreze. A ako nema poreza, neće biti novca ni za administraciju. Tako će se krug zatvoriti – administracija koja je dala sve od sebe da uništi ove zemlje, uništit će samu sebe. Nadam se da se to ipak na kraju neće dogoditi, i da će nam se prije totalnog kraha dogoditi da stvar u ruke uzmu pošteniji i bolji lideri. Bavite li se mišlju da se odselite iz Sarajeva? Razmišljao sam o tome, prije svega zbog profesionalnih razloga. S obzirom na brz razvoj MRD-a, već se pojavljuje potreba da nekoliko mjeseci godišnje boravim izvan BiH. Ipak, zasad sam još tu. Je li Sarajevo otvoren i tolerantan grad? Sarajevo je jedinstven grad. To je grad koji stoljećima promovira otvorenost i toleranciju na visokom nivou koji je i danas nedostižan za neke od najrazvijenijih svjetskih zemalja. Kao takav, ovaj grad treba poštovati. Naravno, to ne znači da treba zažmiriti pred izazovima i problemima. U vremenu tenzija širom planeta, u vremenu opće polarizacije naših društava, stalnog dijeljenja na ove i one, i Sarajevo se susreće s izazovima da zadrži svoju otvorenost. Uvjeren sam da će ona preživjeti, jer ne mislim da se radi o prolaznoj karakteristici. Otvorenost i tolerantnost prema drugom i drukčijem ukorijenjene su u biće i identitet ovoga grada i uvjeren sam da nećemo dopustiti da ih izgubimo. Koja je njegova budućnost? Uza sve infrastrukturne i druge probleme, Sarajevo je uvijek atraktivno posjetiteljima. To je šarmantan grad koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Volimo ga romantizirati i pomalo zažmiriti na probleme, ali to nije bez razloga, Sarajevo je zavodljivo. Njegova budućnost bit će onakva kakvi budemo mi. Uzmemo li svoje gradove u svoje ruke i budemo li posvećeno radili da ih unaprijedimo, čekat će ih svijetla budućnost.
U BiH su desetljećima na vlasti ljudi s kojima je teško smisleno razgovarati o kulturi
Kod nas se morate prvo dokazati na puno većoj pozornici, da bi vas priznali ispred vaše kuće