Više smo gladni nego siti, a procjenitelj za ovrhu kuće došao nam je na – Božić
Obitelj Planinac sedam je godina uredno otplaćivala kredit, a onda su počeli problemi
Milena Planinac iz Negoslavaca u blokadi je od 2013. – suprug je psihički obolio, ona ostala bez posla, kći je od stresa stalno bolesna
Života kakav su vodili prije 12 godina sad se već sjećaju kroz maglu, nestvaran je kao da je pripadao nekome drugom. Bili su mlada obitelj, oboje zaposleni, s dvije malene djevojčice i upravo su podigli kredit za skroman ali njima udoban dom. Sretni. Danas su socijalni slučaj. Samo jedna od 322 tisuća priča o blokiranima.
Agonija počela 2011.
– Naša je agonija počela 2011. kad je suprug Blagomir obolio na živce. Radio je u Vupiku, tvrtku je taman preuzeo Todorić, pojavili su se problemi s kojima se nije mogao nositi i završio je godinu dana na bolovanju. Plaća koja je tada bila 3500 kuna na bolovanju se, logično, smanjila, a u međuvremenu je rata stambenog kredita skočila s oko 600 na 900 kuna – drhtavim glasom kazuje Milena Planinac, 36-godišnjakinja iz Negoslavaca. Kredit od 110 tisuća kuna za kuću podigla je u kunama 2006., s kamatom od 6,26 posto, u tadašnjoj Volksbanku, sada Sberbanku. Radila je u maloj tvrtki kao tekstilna radnica dok tvrtka nije propala. Kamate za kredit u krizi su rasle, a nakon što su ga sedam godina redovno otplaćivali, od 2013. više nisu uspijevali podmirivati rate i, kad je dug dosegnuo 4000 kuna, ugovor o kreditu je otkazan, a oni su završili u blokadi. – To smo zadnje prestali plaćati. U međuvremenu su došle ovrhe za telefon i televizijsku pretplatu. Pokušavala sam naći posao i preko biroa i svakako, ali i za obrazovanije od mene u ovom kraju baš nema neke šanse – očajna je Milena Planinac, koja ima završenu samo osnovnu školu. Suprug je međuvremenu ostao bez posla, a situacija sa zdravljem mu se pogoršala, svako malo je na psihijatrijskom liječenju pa je proglašen poslovno nesposobnim na dvije godine. Ima 46 godina. Prije tri godine ostvarili su pravo na socijalnu pomoć od 1600 kuna. To i 600 kuna dječjeg doplatka jedini su im prihodi.
U krevet bez večere
– Od ovih 600 kuna, 500 ide na otplatu štednjaka i hladnjaka koje mi je prijateljica kupila na rate. Moram na nečemu kuhati, tako da od ostatka živimo kad platimo režije, nas dvoje i dvije kćeri od 14 i 15,5 godina – kaže M. Planinac. Na nečemu mora kuhati, no počesto baš i – nema što. – Češće smo gladni nego siti. Ako što ima, damo kćerima. Koliko puta legnemo u krevet bez večere... – otvoreno kaže. Davno je prošlo vrijeme kad se toga – sramila. Umjesto onih koji su odgovorni što su u Hrvatskoj danas obitelji gladne. Planinci se svaki dan pitaju kad će završiti na cesti. Iz Sberbanka kažu da se oni još vode kao vjerovnici, ali nemaju aktivnu ulogu u iseljavaju obitelji. Naplatu kredita nakon otkaza ugovora preuzelo je odvjetničko društvo, a procjenitelj za ovrhu pojavio im se na vratima još na – Božić 2014. godine. – Procijenio je vrijednost kuće na 20 tisuća eura. Dug je lani bio 136 tisuća kuna, sad je možda već premašio 200 tisuća. Gdje je nestalo naših sedam godina otplate? – pita se Milena Planinac. Kaže da je pokušala razgovarati s odvjetnicima, nudila da mjesečno plaćaju 300 kuna, toliko bi pokušali nekako izdvojiti. Rekli su joj, kaže, da ispod 1600 kuna mjesečno nemaju što razgovarati. Nazivali su ih, kaže, i iz EOS Matrixa koji je preuzeo dug od telekoma i gdje obećavaju da će obitelji maksimalno izaći ususret. Jedna kći ide u osmi razred, druga u prvi razred srednje ekonomske škole u Vukovaru. Bez obzira na socijalni status, plaća 100 kuna za pokaz za prijevoz do škole. Svako malo je bolesna pa je i dva dana dok smo razgovarali s njezinom mamom, provela na infuzijama u bolnici. – Povećan joj je bilirubin u krvi, ima problema sa štitnjačom, liječnici objašnjavaju da je to od stresa. Ma ona sve ovo proživljava i teško joj je zbog toga. Djeca jako pate – očajna je Milena, koja je povremeno radila na “vaučere”, ali taj novac nikad nije vidjela jer sve pojedu ovrhe. Raspitivala se i o bankrotu, ali nitko joj, kaže, nije dao neko objašnjenje koje bi mogla shvatiti. Nemaju šire obitelji koja bi im pomogla. Jednom mjesečno dobiju pomoć u socijalnoj samoposluzi Udruge Duga gdje se, kad ih ima, opskrbe higijenskim potrepštinama za kćeri. Povremeno iz općine stigne pomoć za nabavu ogrjeva i plaćanje struje, ali ne baš često. Treba li uopće reći da im nedostaje – svega?
Socijalna pomoć od 1600 kuna i 600 kuna dječjeg doplatka jedini su prihodi obitelji Obitelj je htjela dug otplaćivati u ratama po 300 kuna, a odvjetnici traže 1600 mjesečno