NEMA VIŠE TOGA DA SE PAZI NA STARIJE, NESTALO JE POŠTOVANJA
Mama me upisala na balet, obožavala sam ga, ali kazalište me omađijalo
Prošle je nedjelje, zbog bolesti Pere Kvrgića, morala biti odgođena svečana izvedba i proslava 50. obljetnice izvođenja kazališnog klasika “Stilskih vježbi”. I dok se gospodin Pero oporavlja i obnavlja energiju za novi datum te proslave u HNK, 25. veljače, mi smo o samoj predstavi, ali i mnogim drugim životnim, pa i onim osobnim, ljudskim temama porazgovarali s Lelom Margitić bez koje, isto kao i bez gospodina Pere, te duge i guinnessovski rekordne povijesti “Stilskih vježbi” ne bi ni bilo. Pozvala nas je u svoj šarmantni dom i ta tri sata koliko smo proveli u ugodnom, opuštenom druženju i razgovoru ostat će nam zauvijek kao jedan poseban i vrijedan kutak u duši. Baš kao što je posebna i gospođa Lela, glumica i osoba vrijedna divljenja.
Kako ste se osjećali kada ste prošle nedjelje morali odgoditi tu proslavu za koju ste se sigurno bili i psihički i emotivno posebno pripremili?
To je uvijek neugodno. Ovaj put bilo mi je i neugodnije nego inače jer sam jedva čekala da to prođe. Htjela sam jednostavno zaboraviti na to jer me ta godišnjica neugodno pogađa. Nimalo me to ne veseli zato što je ta brojka golema i neprirodna, i zato što je cijeli život prošao. A pritom, jasno, imam i neku bojazan od treme koja mi može izazvati lupanje srca i omesti me jer bih i te večeri željela biti najbolja. Eto, zato jedva čekam da to prođe.
Pa čovjek bi rekao: “O kakvoj to tremi Lela govori?! Iza nje su tolika desetljeća igranja te predstave”.
Da, to je malo čudno, no to je i potpuno prirodno jer se radi o nečemu što ne možemo kontrolirati. To je naprosto uzbuđenje koje ako prijeđe granicu može biti vrlo opasno za nas starce. I Pero je jako uzbuđen. Jest, ta je predstava jedno pravo čudo i ona zaslužuje pompu i slavlje, sve je to točno, ali ni Peri ni meni to ne treba.
Unatoč slavi te predstave, kako to da je njezinom matičnom kazalištu ITD-u u jednom trenutku ona postala nepotrebna, pa ju je trebalo spašavati?
Pa gledajte, u raznim periodima predstava je bila pred skidanjem. Međutim, uvijek se dogodilo nešto pa bi preživjela. Puno smo se Pero i ja trudili. Nikada nismo otkazivali predstavu, nikada nismo postavljali nikakve uvjete. Neko smo vrijeme u ITD-u igrali za upravo bijedan honorar. A onda pred 40. obljetnicu, ITD je bio u krizi, promijenjena je poetika teatra i mi se zaista nismo u to uklapali. Igrali smo malo, osjećali smo se kao stranci, a bili smo u snazi i činilo nam se da to još možemo dobro igrati. I onda smo Pero i ja jednostavno odlučili otići iz ITD-a, što nije bilo pretjerano veliki problem. Zamolili smo Marka Torjanca da uzme predstavu pod svoj Planet Art. On je to i učinio. Pero i ja smo si uzeli za pravo reći: “Nakon 40 godina to je naša predstava i imamo je pravo uzeti”. I prešli smo Marku koji je za nju i za nas u posljednijih deset godina napravio sve što je moguće. Igramo kontinuirano, rasprodano je, publika nas još uvijek želi.
Iako u raznim tekstovima o predstavi stoji da Pero
i vi u njoj igrate 20-ak različitih verzija istog događaja, meni se čini da je tih verzija puno više, zar ne?
Da, jednom je to negdje krivo napisano pa se onda ta pogreška stalno ponavlja. Ja sam brojila i tih je verzija ukupno 42. Znači, svatko od nas ima za odigrati 20-ak verzija, što zahtijeva golemu koncentraciju.
Vi i Pero toliko ste proslavili zagrebačku “jedanaesticu” da ste od ZET-a već davno trebali dobiti počasni status i besplatni doživotni prijevoz.
Ha-ha, barem jedanaesticom. Slažem se, mislim da smo to zaista zaslužili.
Gospodin Pero će u ožujku navršiti 91 godinu. Kada ga gledate dok pored vas igra, što osjećate, gane li vas ta njegova srčanost?
Pero me često gane. Mi smo tako povezani i ja ga u predstavi tako dobro poznajem, znam svaku njegovu nijansu i još uvijek me jako veseli i nasmije. Fascinantno je s koliko volje, ljubavi, zaigranosti i energije on i danas igra tu predstavu. Ma znate, uvijek sam se divila Peri. I nisam jedina.
Ajmo sad porazgovarati malo više baš o vama. Rođeni se ratne 1941., je li rođenje u to vrijeme obilježilo vaš život?
Jest, puno, jer sam još donedavno sa strahom slušala zvuk aviona koji mi je od djetinjstva ostao kao nešto nelagodno. Rođena sam u selu Krasici nedaleko od Rijeke jer su Rijeku bombardirali pa je moja mama trudna otišla k svojoj majci. Sjećam se da je jednom kasnije bomba pala iza naše kuće, sjećam se vriske jer je netko bio poginuo, sjećam se i nekih leševa pored ceste, i da su nas jednom potrpali u neku sobu kako bi nas sakrili jer se govorilo da dolaze Čerkezi, sjećam se i pranja kuće jer su se pojavile uši... A tate nije bilo. On je 1943. otišao u partizane i ondje je osnovao kazališnu primorsko-goransku družinu. U koju je, nakon što su mu ubili oca pa je pobjegao u partizane, došao i Pero Kvrgić. Znači, Pero je došao mojem tati u kazališnu družinu kad je imao 16 godina. Uglavnom, kada se tata vratio, ja ga uopće nisam poznavala. Prema priči znam da sam tada plakala i da mu nisam htjela prići. Sigurno je sve to ostavilo traga na meni. Bojala sam se noći, bojala sam se ostajati sama, puno sam plakala... No i te su poratne godine također silno utjecale na moj karakter i život. Danas zvuči nevjerojatno da si prvu naranču vidio kada si imao 12 godina. To je tada bilo pravo čudo. Tada nije bilo kruha, šećera, čokolada nije postojala. Sve je oko nas tada bilo nekako sivo. I jedina divna točka, jedina magija u mojem životu tada je bilo kazalište, koje je u Rijeci bilo sjajno jer su u njega, po kazni, došli vrhunski umjetnici pa smo imali Lovru Matačića, Borisa Papandopula, Mariju Crnobori... Jasno, kazalište me odmah omađijalo. Onda je 1946. osnovano Pionirsko kazalište u koje me mama odmah upisala, i to na balet. Obožavala sam balet i tamo sam marljivo i ambiciozno ostala 13 godina. No, nije to bila prava škola i nisam ja imala dovoljno talenta. Tamo sam bila primabalerina samo zato što sam bila toliko uporna, a i drugi su odlazili, dodijalo bi im. Kako je tata bio amaterski glumac, ja sam odlučila okušati se na Akademiji.
Je li vam bilo teško sebi priznati da balet nije to što vam je suđeno?
Očito sam dosta realna pa mi to nije bilo teško priznati. Vidjela sam, naime, kako na fotografijama izgledam ja, a kako moja sestrična Vesna Butorac, kasnije Blaće. To je bila ogromna razlika i meni je bilo jasno da ja u tome ne mogu biti tako dobra.
Nije vas zbog toga obuzimala ljubomora, zavist?
Ne, nikada nisam bila ljubomorna. Zavidna možda koji put i jesam, ali bih to odmah priznala.
Onda je došla Akademija pa angažman u Komediji.
Na Akademiji je tada bio profesor Vladimir Habunek od kojeg sam puno naučila i on je mene imao rad. I kada je obnavljao “Kiss me, Kate” ugurao me u tu predstavu jer sam i plesala, tada još uvijek jako dobro, a otkrilo se i da dobro pjevam. Jasno, ja sam se u taj mjuzikl uvalila s velikim oduševljenjem. Eto, tako je to počelo.
Jeste li tijekom karijere ikada poželjeli igrati u još nekom kazalištu drukčijeg repertoara?
Oduvijek sam htjela biti član Gavelle jer sam htjela igrati dramske uloge. Ali to nije išlo. Davala sam molbe, no nikada mi nitko nije ni odgovorio. Sad mi nije žao jer smo u Komediji radili lijep i veseo posao. Uostalom, puno sam dramskih uloga odigrala na radiju, što je ipak nešto drugo. Kada sad gledam neke snimke iz tih davnih vremena, shvaćam da nisam bila dramska glumica i dobro je da sam se držala Komedije. Bila sam nekako lagašna, nisam imala te težine za neku veliku dramsku rolu.
U to vrijeme puno ste radili i na Televiziji Zagreb. Bili ste zvijezda emisije “Studio C” koju ste vodili, u njoj ste pjevali, plesali, glumili.
Tada je bila senzacija da glumci pjevaju i plešu, pa su to, jasno, na televiziji iskoristili. A kako je program tada bio puno oskudniji, svi su gledali tu emisiju. Bilo je to jako prestižno.
A sad ste već 14. godinu umirovljenica. Je li vam teško pao odlazak u mirovinu?
Tada mi je prilično teško pao jer mi se u tom trenutku složilo nekoliko nezgodnih stvari. Mogla sam raditi još dvije godine, no nisam htjela iskoristiti to pravo. Bila sam jako povrijeđena.
Što vas je to povrijedilo?
Bila sam povrijeđena time da me nitko više ne treba u Komediji. Naš je posao kreativan i stalno očekujete neki novi izazov, neku novu priliku, a onda najednom shvatite da vas više ne trebaju, iako istodobno kolegica od 35 godina u predstavi igra ženu od 65 godina, dok vi imate 62. Glupo je to, ali je tako.
Osjećate li se povrijeđenom i sad kao umirovljenica, i to načinom na koji se umirovljenike tretira u našem društvu, kako za njih ne mare političari?
Sad ste otvorili tešku i bolnu temu. Nema više toga da se pazi na svoje starije, svoje emerituse koji su u životu nešto napravili, pokazali i dokazali. Nestalo je poštovanje prema starijima. Stari ljudi smetaju. A kada je tako u društvu, kada nitko o tome ne postavlja pitanja, zašto
Nema više toga da se pazi na svoje starije, emerituse koji su u životu nešto napravili. Nestalo je poštovanje prema starijima
bi se onda političari brinuli o tome. I starčeki se sad sami snalaze kako znaju.
A kako vas starije glumce, umirovljenike, tretiraju kazališta? Pozivaju li vas na premijere, imate li i dalje svoje počasne glumačke lože?
Pa ovako, počet ću od svog matičnog kazališta Komedija koje mi nikada od kada sam otišla u mirovinu nije poslalo nikakvu pozivnicu za premijeru. Pa ću ići preko HNK gdje kao dio tradicije oduvijek postoji glumačka loža u koju ja ne mogu ući već za HNK moram kupiti kartu. Tako je i u ZeKaeM-u gdje je to uvela Dubravka Vrgoč pa je to sad valjda tamo ostalo po inerciji. Jedino kazalište u koje ulazim kao u svoju kuću jest Gavella, vjerojatno i zato što tamo igra moja Jelena. Zapravo, mislim da se u Gavelli tako lijepo ponašaju prema svim umirovljenim glumcima. I Zlatko Vitez mi uvijek šalje pozivnice za Histrione. Tako kartu mogu dobiti kada god poželim.
Jeste li po prirodi buntovnica, razljutite li se?
Hm, da, ali uvijek u krivo vrijeme i na krivome mjestu.
Učinite li to onda prerano ili prekasno?
Uvijek prekasno, uvijek preburno i uvijek krivo. Jako dugo trpim. Ne kažem da sam uvijek u pravu, no puno sam si naštetila u životu zato što nisam znala reagirati na vrijeme, što nisam diplomat, što uvijek kažem sve što mislim. A buntovnica sam u tom smislu da sam jako samostalna, ne oslanjam se ni na koga. Odavno sam izgubila povjerenje u ljude. Sve hoću sama i užasavam se vremena kada to neću moći. Mogu napraviti čuda iz inata. I napravila sam, time se baš ponosim, baš se onako dičim, da sam se iz puno nevjerojatno teških situacija u svom privatnom životu izvukla samo zahvaljujući svojoj borbenosti koju imam iz inata. Ja se zainatim i onda napravim zaista velike stvari i radikalne rezove, pothvate, korake, investicije, štošta.
Jeste li kad požalili zbog nekog poteza iz inata?
Puno sam puta požalila. Puno puta napravila sam jako krive stvari.
Onda ste iz toga barem nešto naučili?
Ništa nisam naučila, ha-ha... Uvijek ponavljam jedno te isto i to me jako ljuti. Ja mislim da čovjek ništa ne može naučiti. Mislim da povijest nije učiteljica života, da se čovjek jako malo može promijeniti. To je moje iskustvo. Je li to točno, ne znam, ali čini mi se da je tako. I znate što još, ja imam puno energije, ali uvijek je bio potreban netko da tu moju energiju usmjeri.
Znači, vi ste kao navođena raketa?
Ha-ha... Da, samo treba netko da me katapultira.
To da nekima povijest nije učiteljica života može se osjetiti i danas kada opet dolazi do veličanja fašističkih ideja i osporavanja antifašizma. Grozi li vas to?
Mene to užasava. U čovjeku je ta potreba da se sukobljava očito toliko jaka da se to ne može nadvladati. Vrlo sam tolerantna soba i nikome ništa ne zamjeram, svakome priznajem pravo na vlastito mišljenje, mogu biti prijatelj s nekim tko ne misli kao ja, ali nikako ne mogu podnijeti žučne rasprave, napade, uvrede, prijetnje, a upravo to se danas opet događa.
Danas živimo okruženi sve novijim i novijim tehnološkim čudima. Snalazite li se u tome, služite li se računalom...?
Ne snalazim se baš s time. Imam neki tablet, e-adresu, ali ne šaljem mailove jer mi je teško tipkati. Nemam pametni telefon.
Onih divnih ljudskih vrijednosti, poput pristojnog ponašanja, zahvalnosti, solidarnosti, kao da je sve manje.
Da, teško je danas živjeti, no trudim se da ne dolazim u situacije koje bi me povrijedile. Izbjegavam ih. Krećem se u krugu ljudi sličnih meni. Tu su i knjige. Pa šetnje. Čovjek se malo osami. Ne snalazim se zapravo u ovom današnjem svijetu.
Što mislite, što je obilježje današnjeg svijeta?
Najizraženije je pomanjkanje empatije. Egoizam je jako naglašen, taj osobni probitak. Uglavnom, ovo nije moje vrijeme. Eto, kućni odgoj se posve promijenio, pristojnost je nešto čega danas više nema. Mi smo znali što je bonton, a danas valjda više nitko ne zna što je to. Je li to dobro, ne znam.
A kako je vama sad vezano uz jednu autoimunu bolest koja vas je zaskočila prije 13 godina?
Eh, problem s tom bolešću bio je to što se dugo nije moglo otkriti što je to. Postojala je sumnja da su to neke metastaze na kostima, što je za mene bila zapanjujuća vijest koja me dovela do svođenja računa, do pripremanja na odlazak. Šest mjeseci se dijagnoza nije mogla postaviti, i to je bila frka. A kada se konačno ustanovilo što je posrijedi, to je već bilo prošlo. I od tada je prošlo već 13 godina. Ispostavilo se da je to tada bila lažna uzbuna. Zapravo, tada se nešto bilo dogodilo, no kasnije se, na sreću, ništa nije razvijalo. Ipak, sada nešto želim reći jer se ovih dana opet govori o tome treba li se cijepiti ili ne. Dakle, meni se ta autoimuna bolest, to su neki amiloidi koji se skupljaju na svim organima, a meni su se skupljali na kostima, pojavila nakon cjepiva protiv gripe. Tri godine zaredom sam se cijepila i tri godine su me strašno boljele kosti, da bi se onda ustanovilo da na kostima imam neke nakupine. Naravno, nakon toga sam se prestala cijepiti jer se nitko s autoimunom bolešću ne smije cijepiti. I to je stalo. Nije se više pojavljivalo. Eto, to je u meni čučalo, ali je onda cjepivo bilo okidač da se to aktiviralo. E sad, i unatoč tome što se meni dogodilo u zrelijim godinama, mislim da djecu treba cijepiti jer se iz djetinjstva sjećam strašne panike zbog polija koji je ubijao djecu.
Imate li neku neostvarenu želju, pomislite li ikada – e da mi je još to napraviti ili još to vidjeti?
Ne, nemam želja. To vam je velika prednost u životu. Imala sam nekada velikih želja. Uuu, i to kakvih. I mali sam dio njih ostvarila. Nije loše imati želje jer vas to tjera naprijed, da ih ispunite. No, već dosta dugo nemam nikakvih želja. A čujte, što ću sad više željeti? Mislim da sam u životu napravila dovoljno. Zadovoljna sam s ovim što imam i sad – što je, tu je.
Uvijek ste odavali dojam vesele osobe, zabavljačice, one koja u društvu povede pjesmu.
Ajoj, nisam vam ja nikada bila takva. Ja sam vam jako dosadna osoba. Znate što, taj moj posao mene je toliko veselio da sam u njemu pokazivala tu svoju drugu stranu. A privatno sam perfekcionist. Jako sam marljiva, dobra sam domaćica, trudila sam se biti dobra majka, a sad, jesam li takva i bila, nije na meni da o tome govorim. Istina, jako sam se puno posvećivala obitelji i posao mi je bio čista zabava i odmor. Kako sam radila uglavnom komedije, imala sam priliku puno se veseliti i smijati, ali sam zato doma -–dosadna.
Nekako me baš i niste uspjeli u to uvjeriti. No, osvrnimo se sad malo i na vaše prezime. Ima ljudi koji vas nazivaju Margetić. Našla sam čak i novinskih članaka, pa i intervjua s vama, u kojima piše Lela Margetić. Pa kako se taj “e” ušuljao u vaše prezime?
Joj, čak i na odjavnim špicama nekih starih serija piše “e” umjesto “i”. Imam i prastarih dokumenata, od moje prabake, i njoj su pisali Margetić. Ništa čudno. A velika je razlika. Postoje dva prezimena, Margetić i Margitić. Nas Margitića ima jako malo, mi smo rijetka vrsta, ha-ha. A Margetića ima puno više pa valjda mnogi automatski i naše prezime izgovaraju Margetić.
Je li vam to smetalo?
Pa jest, ali što da radim. Čak je i u jednom enciklopedijskom izdanju pisalo Lela Margetić. Nisam čak ni na to reagirala.