Nije bilo mobitela, imali smo zvižduk. I svaka klapa svoj tajni znak
JEDVA SAM ČEKAO REĆI: ZNATE, JA SAM RAZGOVARAO S RUDOLFOM MATZOM...
Znate kako mi nedostaju, kako mi manjkaju, kako mi fale neki moji prijatelji. Siguran sam i vaši vama. Nisam izbrisao njihove mobitele ni njihove mail adrese. Baš bih im želio nešto reći, ali njih više nema. Na primjer, moj prijatelj Koko, Milovan Kovačević, sjajan karikaturist, među prvima je u Hrvatskoj radio karikature bez riječi. Bio je urednik humorističkog lista “Registrator”, surađivao u “Paradoksu”. Inače je bio svestrano nadaren: svirao je trubu, glasovir, bio je odličan matematičar, radio je na zagrebačkoj televiziji, znao je sve popraviti, bio je kozer… Upoznali smo se u Goranu Kovačiću, u studentskom društvu koje je bilo u prostorijama na Zrinjevcu 15, na prvom katu iznad nekadašnje gostionice “Splendid”, sada već nekoliko godina zatvorenog restorana HRVATSKI NOVINAR, RADIJSKI I TELEVIZIJSKI VODITELJ KOJI JE VODIO MNOGE POPULARNE EMISIJE, TAKSI ZA BABILON, ZELENI MEGAHERC, CRVENA JABUKA, VIKEND PROGRAM NEDJELJOM, ULICAMA KRUŽIM NE BIH LI SE SREO..., A SADA PIŠE ZA VEČERNJI “Lenuci”. Ni Koko ni ja nismo znali plesati, pa nismo bili u folklornom ansamblu, nismo znali pjevati, pa nismo bili u pjevačkom zboru. Bili smo članovi dramske sekcije. U Samoboru, gdje je posljednjih godina života Koko živio u svojoj kući, promovirana je knjiga nekadašnje televizijske redateljice, njegove supruge Zlate Bujan Kovačević pod nazivom “Kovačevići, anegdote o jednoj građanskoj obitelji”. Majka Katja operna pjevačica, otac Milovan arhitekt, djed Andrija književnik… Po tati Milovanu Kovačeviću, koji je mlad umro, imenovana je jedna ulica u Sopotu, naselju gdje se nalaze ulice ostalih poznatih hrvatskih arhitekta. Kokova majka imala je puno prijatelja iz umjetničkih krugova. Dolazeći, bolje reći, boraveći kod Koke, upoznao sam, na primjer, poznatog glazbenika Rudolfa Milovan Kovačević Koko stanovao je na uglu Petrinjske i Mrazovićeve, Petrinjska 47, a ja sam tada stanovao u Andrilovečkoj ulici na Ferenčici. Šezdesetih godina nije bilo dana da nismo bili zajedno. Nije bilo mobitela, imali smo svoj zvižduk. O zvižducima je pisao pokojni kolega novinar Zvonimir Milčec u svojoj knjizi “Zvižduk s Bukovca”. Svaka je klapa u to vrijeme imala svoje zvučne znakove prepoznavanja. Naš je bio “Vratija se Šime”. Poslije Andrilovečke ulice, nakon nekoliko godina, stanovao sam u Petrinjskoj 45, treći kat, kuća odmah do Kokine. On je bio na zadnjem katu. Tu je zgradu na uglu Petrinjske i Mrazovićeve projektirao njegov otac. Logično bi bilo da smo se posjećivali tako da se spustimo u prizemlje, pa odemo u susjedni haustor, pa se popnemo, ali ne. Mi smo jedan drugome išli preko krovova i balkona, a nismo baš više bili djeca. U tom su društvu bili i Anđelko Kovačić i Marinko Colnago. Oni su stanovali kod Koke. Anđelko Kovačić je radio na Zagrebačkoj televiziji. Njegova sestra poznata je i vrsna glumica Veronika, djevojački Kovačić, a njezin je suprug bio kazališni redatelj Tomislav Durbešić, koji je u svojoj 72. godini umro u Parizu. Marinko Colnago je glazbenik, dugogodišnji basist Novih fosila. Bilo je to dobro društvo oko kojeg su se okupljali i drugi, u to vrijeme mladi, talentirani, perspektivni glazbenici, slikari, glumci, novinari… Klape ulične, kvartovske. Znale su se te klape međusobno i potući. Bile su to, rekao bih, pitome tučnjave, pogotovo u odnosu na današnje. Velerovci su bili oni oko Velerova vrta, Mrazovićanci, dečki iz Mrazovićeve i malo Petrinjske, i Zrinjevčani, dečki sa Zrinjevca, sa sadašnjega Zelenog vala. Matza, violončelista, skladatelja, dirigenta i glazbenog pedagoga. A bio je i višestruki državni prvak i rekorder na 100, 200 i 400 metara te u štafeti četiri puta 100 metara. Upoznao sam i njegovu suprugu Margitu Matz, hrvatsku čembalisticu i pijanisticu, zatim slikara i karikaturista Ivu Režeka. Osim klasičnog slikarstva, kao “Ives” crtao je karikature za humorističke listove “Koprive” i “Kerempuh”. Poznanstvo s tim ljudima meni je imponiralo i bilo mi je jako važno. U to smo vrijeme mi mladi cijenili i poštovali osobe koje su bile važne u umjetničkom životu. Prije nekoliko večeri u jednom muzičkom društvu razgovaralo se o Rudolfu Matzu, a ja sam vrebao trenutak, pa da kažem: – Znate, ja sam ga poznavao i s njim razgovarao... Danima su se dogovarali Velerovci i Zrinjevčani kako će prebiti Mrazovičance. Jedne su večeri, oko devet sati, ne znam koje je to bilo doba godine, ali bio je već velik mrak, Velerovci krenuli iz Palmotićeve, a Zrinjevčani s druge strane, iz Petrinjske. Za vas koji ne znate: s jedne strane Mrazovićeve je Palmotićeva, a s druge Petrinjska. Ponavljam kako bi vam situacija bila jasnija. Mrazovičanci su, dakle, bili zatvoreni i s jedne i druge strane. Ali, špijunaža je radila, Mrazovičanci su saznali za podmukli plan. Pa su se pripremili. Dakle, kada su Velerovci krenuli s jedne strane ulice, a Zrinjevčani s druge, Mrazovičanci su razbili plinske svjetiljke koje su osvjetljavale Mrazovićevu (da, tada su još bile plinske svjetiljke); prethodno su otvorili podrumske prozore. I u mraku su opkoljeni Mrazovičanci poskakali u podrume. Došlo je do sukoba. U mraku, misleći da mlate Mrazovičance, Velerovci i Zrinjevčani su se međusobno potukli. U usporedbi s današnjim brutalnim obračunima, nekada su to bile nježne tučnjave. Ako je netko imao bokser, to je već bilo ozbiljno naoružanje. No, mirenje susjeda bilo je već sljedećih dana u susjednom “Purgeru”. U gostionicu, ne restoran, baš u gostionicu “Purger”, Petrinjska 33, dolazio sam dok za nju, neka mi oproste, nisu znali ni Rene Bakalović (čini mi se da se još tada nije ni rodio), a ni uvaženi pisac i gastronom Veljko Barbieri. Doduše, ne dolazim u “Purger” od 1932., kada je otvoren, ali od šezdesetih godina puno sam popodneva proveo u dvorišnoj strani gostionice, gdje smo, podrazumijeva se kao dečki, pili i kartali na kašetama piva, okruženi sklepanim šupama i pripremljenim drvima za roštilj. I još jedna zagrebačka priča. Iz donjeg grada idemo pod Sljeme. Osamdesetih godina, dok su još bili idilični i bratski odnosi između Srbije i Hrvatske, u Zagrebu je gostovalo jedno beogradsko kazalište. Ne sjećam se više je li to bio Atelje ili Jugodrp (Jugoslavensko dramsko pozorište). To mi je ispričao Antun Tonči Nalis, koji se volio družiti s nama mlađima. Nalis je bio odličan glumac, sjajan komičar, iako je u društvu bio zabavniji i zanimljiviji. Snimio je oko 150 filmova (“Jubilej gospodina Ikla”, “Plavi 9”, “H-8...”, “Martin u oblacima” i dr.), nagrađen je Zlatnom Arenom u Puli za ulogu u filmu “Pogledu u zjenicu sunca”... Nakon predstave beogradskog kazališta, organizatori iz Gradske skupštine Zagreba pozvali su beogradske glumce i nekoliko njihovih zagrebačkih kolega na večeru kod “Bare Puntijarove” ispod (jezično ispravnije: na obroncima) Sljemena. Beograđani su govorili kako im je dosta njihova roštilja, dimljenih vešalica, pohovanih telećih nogica, teleće glave u škembetu… Ne zna se, vele, što je bolje ovdje u ovom restoranu u Zagrebu: ajgemahtes, purica z mlincima, sir s vrhnjem ili domaća gibanica? – A znate što je najbolje? – upitao je glumac, moj dobri i, moram to kazati, štedljivi Tonči Nalis. I po običaju nastavio: – Najbolje je što zajedno jedu i piju četnici i ustaše, a sve skupa plaćaju komunisti!