Filozofija Hrvata “lako ćemo” na tuđi račun

Je li kockanje, koje buja u Hrvatskoj, uzrok ili posljedica blokade računa građana? Brutalne brojke o broju građana s blokiranim računima ipak su neočekivane za zemlju u kojoj se svakodnevno toliko puta u molitvama izgovara “i otpusti nama duge naše, kako

Fina je nedavno objavila kako je u djelatnosti kockanja i klađenja, 2016. ostvaren najveći ukupan prihod u posljednjih 16 godina od gotovo 2,7 milijardi kuna, tri puta veći nego 2001.! Koliko ode na on-line kockanje nije poznato. Je li kockanje, koje buja u Hrvatskoj, uzrok ili posljedica blokade računa građana? Iako se istodobno možemo pitati o kakvoj slobodi, ravnopravnosti i vlasti naroda zajamčenoj Ustavom govorimo, ako imamo 320.000 građana s blokiranim računima zbog duga od 42,76 milijardi kuna. U posljednjih pet godina broj blokiranih narastao je za gotovo 80 tisuća, a dug za 26 milijardi kuna. Istodobno se broj blokiranih poslovnih subjekata od 72 smanjio na 24 tisuće, a dug od 44 na 14 milijardi kuna, s tim da je u 8959 predstečajnih predmeta prijavljeno ukupno 82,4 milijarde kuna potraživanja. U Hrvatskoj smo očigledno stvorili “kulturu dugova”. To je posljedica i životne filozofije Hrvata “lako ćemo” uz oslanjanje na “tuđe račune”. Ipak, brutalne su brojke neočekivane za zemlju u kojoj se svakodnevno toliko puta u molitvama izgovara “i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”, nakon toliko oprosta dugova, a sada se i deveti put od 2010. pokušava naći spasonosno rješenje za ovršne dužnike. Premda je ministar Dražen Bošnjaković u pravu što inzistira na cjelovitom rješenju, a za to treba vremena, jao si ga njemu ako i novi ovršni zakon, treći od 2010. ne dovede do smanjenja dužničke statistike i troškova, koliko god bi to trebao najmanje biti njegov problem, već prije svega gospodarski, socijalni pa i odgojni problem jer je očigledno da Hrvati uz objektivne okolnosti ipak imaju problema i s financijskom nepismenošću i životnim navikama. Nakon svih zakonskih i medijskih kampanja zbog “nepravednog” Ovršnog zakona, pitanje je znamo li uopće o čemu govorimo. Navodno na dug od 42 milijarde tek treba dodati trošak postupka naplate i kamate, premda je i predsjednica države koristila medijski podatak o samo osam milijardi kuna glavnice od ukupnog duga. U tom bi slučaju bilo ako potaći povrat dugova, ali opet je li to moguće retroaktivno? Što znamo i što nam govori struktura blokiranih? Koliko je među njima bivših vjerovnika kojima je recimo u predstečajnim nagodbama njegovom veličanstvu dužniku otpisan dobar dio duga, te koliko je zbog toga izgubljeno radnih mjesta kako bi bila navodno spašena radna mjesta privilegiranih dužnika koje i dalje vodi ista ekipa koja ih je dovela u takvo stanje? Pojedine turobne dužničke priče koje iziskuju humaniji pristup vjerovnika i države, to više gdje se može govoriti o podijeljenoj odgovornosti, ne govore ništa o cjelini problema. Kao što su predstečajne nagodbe proizvele niz novih nepravdi i potencijalno koruptivnih rješenja, tako valja voditi računa i da novi ovršni zakon i pojedina rješenja ne proizvedu nove nepravde. Ne može se država jednako angažirati u odnosu na blokirane koji su se beskrupuloznim postupcima doveli u takvo stanje. Jedno je kad “viša sila” ili gubitak posla dužnika dovede u stanje blokade u odnosu na dug koji je nastao radi egzistencijalnih potreba, a drugo kad je dug proizvela žeđ za luksuzom. Nerijetko čitamo u medijima o komunalnom dugu koji se uz troškove nekoliko puta uvećao, pa čak i u slučajevima gdje je očigledno dužnik redovito kroz dulje razdoblje prije i nakon nastanka duga redovno podmirivao svoje obveze. Tu je očito riječ o nedopustivoj razini komunikacije i zloupotrebi sustava radi neprimjerenog discipliniranja dužnika i tu bi relativno jednostavno trebalo naći rješenje. Međutim, komunalni dugovi sudjeluju s niti jedan posto u vrijednosti dugova blokiranih, 2,7% su telekomunikacijski dugovi, dugovi državi su 10,7%, a najveći dio dugova otpada na financijske usluge, uglavnom prema bankama (44,77%) i gotovo trećina su dugovi u kojima su vjerovnici sami građani i tvrtke. Tu jedino postoji mogućnost istražiti jesu li troškovi Fine, javnih bilježnika i odvjetnika, objektivni i mogu li se zamijeniti nekim jeftinijim državnim sustavom. Ali trošak ne bi smio biti prebačen na porezne obveznike, po uzoru na populistička rješenja kakva smo imali u pogodovanju nekim drugim dužnicima. Nadalje, očigledno ne može isto rješenje biti za 108.871 građana s dugom do 10.000 kuna koji ukupno duguju 407 milijuna kuna, i za 4714 “milijunaša” čiji je ukupni dug od 22 milijarde kuna, i veći nego od svih ostalih blokiranih, prema podacima Fine za studeni 2017. Među “milijunašima” najviše ih je s računima blokiranim dulje od godinu dana, a za pretpostaviti je i da su mnogi na listi poreznih dužnika. U odnosu na njih pravo je pitanje kako pomoći državi da što prije naplati

liste.• dug ili njih i tvrtku skine s