Nakon Bunjevaca, i drugim Hrvatima prijeti gubitak identiteta
Različiti su “neprijatelji” hrvatskom nacionalnom identitetu. Nagriza ga asimilacija, a u pojedinim državama i politička diskriminacija
Skupština Vojvodine inicirala je da se Bunjevci više ne izjašnjavaju Hrvatima. Time ruše Dekret iz 1945. godine kojim je određeno da se tadašnjih 40 tisuća Bunjevaca naziva Hrvatima. Međutim, ni oni se ne bune protiv ovakve odluke. Naprotiv! Bunjevci su najvjerojatnije prije nekoliko stoljeća s obala rijeke Bune iz Hercegovine naselili dio Dalmacije, a kasnije Velebit, Liku i Gorski kotar, odakle su se odselili u Vojvodinu i Mađarsku. Živjeli su u nastambama sagrađenima od suhozida. Zvali su ih bunje. Stoljećima su živjeli među drugim narodima. U nesklonom okruženju njihovu hrvatsku pripadnost nagrizale su srbizacija i mađarizacija. Naziv su vjerojatno dobili po kućama koje su gradili ili po rijeci Buni, odakle su došli. Sada će im biti izbrisani hrvatski korijeni i nadimak će im postati nacionalnost. Ovaj događaj nameće pitanje je li Hrvatska kroz povijest dovoljno čuvala hrvatstvo kod Bunjevaca i svih drugih nacionalnih manjina koje žive izvan domovine te hoće li se i one za nekoliko desetljeća osjećati isključivo pripadnicima država u koju su se doselili njihovi očevi ili djedovi. Tako više neće biti Hrvati u Australiji, Hrvati u Kanadi, Hrvati u Njemačkoj..., nego samo “naši” Australci, Kanađani, Nijemci... Čak i u BiH, gdje su konstitutivni i suvereni, već se traži da se zovu samo Bosancima. Danas je nacionalna pripadnost ugrožena gotovo svakom od tri milijuna Hrvata koji žive izvan RH. Različiti su “neprijatelji”. Ponajprije, nagriza ih asimilacija, a u pojedinim državama i politička diskriminacija. Osobito su, poput Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini, ugrožene hrvatske organizirane skupine Bokelja u Crnoj Gori, Krašovana u Rumunjskoj, moliških Hrvata u Italiji te gradišćanskih u Austriji. Međutim, važniji od “tuđih” zakona o nacionalnim manjinama jest odnos matične domovine prema Hrvatima izvan Hrvatske. Ponovno treba stvoriti ozračje, kao uoči Domovinskog rata, u kojemu će svi osjećati bliskost iseljenih i domovinskih Hrvata. Sada postoji nerazumijevanje. S obje strane. Dijasporu se još uvijek doživljava kao banku za pomoć. Ta vremena davno su prošla. Iseljeni Hrvati mogu biti najjači resurs Hrvatske. Kroz mnoge projekte mogu se pronaći zajednički interesi. I trajna povezanost. Ovako, Hrvatskoj je dijaspora teret koja se i zbog toga sve više od nje udaljava. Zbog toga prijeti opasnost da, nakon Bunjevaca, i drugim Hrvatima u svijetu nadimak postane nacionalnost. Bit će neobično ako u Novom Zelandu službeno postanu - Tarara. Tako ih, naime, zovu Maori. Još tragičnije bit će ako im se u BiH, gdje su autohton i formalno konstitutivan narod, nametne da su samo Bosanci. Ili ih možda, poput Bunjevaca, nazovu po rijekama. Hercegovce uz Bunu Bunjevcima, Lašvani bi onda bili oni koji žive u središnjoj Bosni, Lepeničani oko Kiseljaka, Posavci oko Orašja... Dunav je u Vojvodini otrgnuo već 16 tisuća Bunjevaca. Nabujaju li te rijeke, smanjivat će maticu. I druge rijeke su nemirne. Hrvatskoj opada “vodostaj”.