VUČIĆ JE IZABRAO DOBRU ADRESU NA PUTU SRBIJE U EU
Ipak je trebalo razgovarati. Ako se Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić ne slažu u nekim bitnim pitanjima nedavne prošlosti, što nije neočekivano s obzirom na težinu povijesno-političkih prijepora, nije mali napredak da su svjesni da se državna politika dviju zemalja neće o njima složiti, barem u njihovoj generaciji. Ali, još je veći napredak da se dvoje državnih poglavara slažu da unatoč još uvijek neraščišćenoj prošlosti mogu graditi budućnost dobrih susjeda. Atmosfera na Pantovčaku izgledala je službeno. Nije nevažna suglasnost oko nekih bitnih pitanja budućnosti na kojima se Hrvatska i Srbija mogu više zauzeti. Dugo će još, na žalost, rat postojati u srcima ljudi. Elite nisu iskoristile svoju moć – političku, intelektualnu, duhovnu – da oslobode narod(e); na politici je da rat protjera iz glava i da dokaže da je u interesu i Hrvata i Srba da korisno surađuju, umjesto da se dalje beskorisno svađaju. Gost je spomenuo dobar primjer pomirenja između Švedske i Norveške: mogao je i svježiji i veći, između Njemačke i Francuske, ali (u)pao bi u shemu koju Srbija izbjegava – da i iza bivše Jugoslavije postoji žrtva i krivac, pobjednik i poraženi. S tim nesuglasjem treba dalje živjeti; stvari će jednom doći na svoje. Dosje o nestalima i Vučićevo obećanje da će srbijanske vlasti (i on sam) bolje surađivati s obiteljima i udrugama nestalih bude neke nade. Barem do sljedećeg iznenađenja ili razočaranja. Znakovito je u više pogleda, i što se tiče odgovornosti vlasti Srbije za zamračenu istinu o žrtvama rata, i što se tiče njezine spremnosti da
Došao je s biznismenima, da pokaže da novac vrti što vlasti ne mogu te s blagoslovom SPC-a da i Bozaniću prenese dio odgovornosti za odnose
skine pokrivače. Time što je donio nešto dokumenata o nestalima i obećao hrvatskim skrbnicima veću podršku, gost je odškrinuo vrata koja su dosad bila čvrsto zaključana. Za sada je to samo gesta; sutra bi, nastavi li se temeljitije, mogla postati dobra politika. Susret na Pantovčaku nije izgledao kao politička improvizacija, nego prije kao pripremljena državnička politika. Ako je Vučić došao u Zagreb braniti europski put Srbije, odabrao je dobru adresu: Hrvatsku će se nešto pitati, a Hrvatska ima, kao malo koja druga članica, interes da se Srbija europeizira, da ima problem manje na granici. Došao je srbijanski vladar s jakim timom biznismena, da pokaže da bi novac – koji je i dosad bio brži od politike – mogao biti burgija koja vrti što vlasti ne mogu. Srbijanski je predsjednik stigao i s „blagoslovom Srpske pravoslavne crkve“, da i kardinalu Bozaniću prenese dio odgovornosti za hrvatsko-srpske odnose. Dijalektika pomirenja interesa i duha mogla bi biti plodotvorna na prostoru i jednih i drugih sukoba. Malo je vjerojatno da će se dvije države dogovoriti o konačnoj graničnoj crti. Zadovoljne i sigurne manjine, srpska u Hrvatskoj i hrvatska u Srbiji, testirat će koliko su dvije države stvarno ozbiljne kad obećavaju brda električne struje i doline asfaltiranih putova. Lovci na atrakcije sigurno će se uhvatiti za inicijativu o obnovi pruge između dva glavna grada. Treba li sumnjati da će takvu inicijativu povezivanja – i pomirenja – podržati europska politika (i novac)? Srbijanskom predsjedniku ne trebaju posebne verifikacije u Beogradu. Hrvatska predsjednica nema takvu vlast, ona će morati uvjeriti Vladu da je normalizacija odnosa s Beogradom, koju je dogovarala s Vučićem, i hrvatski interes. Unatoč obostrano izraženoj želji, odnosi između dviju država i dalje su na nepoloženom ispitu iz povijesti.