Kritika kritike ateizma

Nakon četverogodišnje stanke, Hrvatska radiotelevizija ponovno je otvorila svoje dopisništvo u Mostaru. Za desetak dana istim povodom održat će se svečanost i u Sarajevu. Dopisništvima će tehnički uspostaviti kvalitetniju vezu sa svojim najbližim susjedom (BiH). Taj čin doživljen je i kao povratak HRT-a među sunarodnjake. Koje je bio gotovo napustio. A imao je obvezu uime svog osnivača (RH) medijski skrbiti o njima. Mala dopisništva u Mostaru i Sarajevu tek se mogu promatrati kao medijski zaokret Hrvatske prema susjedu i sunarodnjacima. Takvu poruku prepoznali su Hrvati u BiH. Zato su na svečanosti i bili njihovi najvažniji predstavnici iz svih sfera života. Javno su dana obećanja. Njih sada treba ispuniti. Kako se ponovno ne bi dogodio bijeg HRT-a iz BiH. HRT je svoje dopisništvo u BiH prvi put otvorio u ratnim uvjetima 1992. u Širokome Brijegu. U jednom razdoblju imao je 60 ljudi. S Erotelom, kojem je bio 76-postotni vlasnik, dnevno je proizvodio sat i pol programa. Uz studio u Širokome Brijegu, postojala su dopisništva u Mostaru, Sarajevu, Kiseljaku, Travniku i Livnu. U sklopu županijskih panorama svakim radnim danom na HRT 2 emitirana je polusatna kronika Herceg Bosne. Zanimanje HRT-a za Hrvate u BiH smanjivalo se kako je odmicalo vrijeme. Osobito nakon što je ugašen Erotel. Službeni razlog za takav potez bio je što je međunarodna zajednica tražila da se smanji broj odašiljača i udio HRT-ova vlasništva. Kada to nije prihvaćeno 2000. godine, nasilno su ga ugasili i odašiljače ustupili Federalnoj televiziji. Od tada Hrvati u BiH traže treći kanal i prigovaraju HRT-u da ih je i on zaboravio. HRT-ov program jako je gledan i preko granice. Vidi se zahvaljujući tzv. prelijevanju signala, odnosno preko zemaljske mreže odašiljača koji su postavljeni u pograničnom području te preko satelita i kabela. Na takav način pokrivena je bar polovina teritorija BiH. Ako već Hrvatima u BiH neki drugi ne dopuštaju treći kanal, može li im Hrvatska osigurati jedan od svojih brojnih kanala? Ili pak zajedno s tamošnjim TV kućama u BiH otvoriti HRT 6. Za to postoje sve zakonske mogućnosti. Promijenjen je Zakon o stranim ulaganjima po kojemu sada i stranci mogu imati svoje medije u BiH. Amerikanci, Europljani, Arapi, Srbi to su već iskoristili. Čak je i Katar u Sarajevu otvorio Al Jazeeru. Hrvatska država i hrvatski narod u BiH u zajedničkoj vlasničkoj strukturi mogu otvoriti HRT 6 u BiH. U sinergiji domaćih kadrova i postojeće infrastrukture to bi bio funkcionalan i kvalitetan sustav. Jednom bi se time zauvijek riješio problem medijske izolacije. Ako je televizija uistinu dalekovidnica, onda bi bar strateški trebala razmatrati i takve poteze. Bude li pak slijedila politiku svog osnivača (RH), čije su vlade često bile kratkovidne, onda je otvaranje dopisništva u Mostaru bilo samo predstava za vlastite potrebe državne televizije. Esej Slavena Letice (VL, 7. i 8. veljače 2018. ) pokazuje sliku onoga što, u suštini, radi većina vjernika, sociologa i intelektualaca koji pokušavaju predstaviti ateizam kao nešto kritički nekorektno. Esej odiše krivom reprezentacijom “novog ateizma” (iako poveći broj ateista ne razlikuje “novi” i “stari” jer je kritika religije i vjere u potpunosti ista). Iako je jasno da svaka ideja ili misao ima svoje predstavnike i određene knjige koje “nešto bolje” opisuju ono što sam pokret zagovara, profesor Letica gotovo u cijelosti to zanemaruje i izlazi s tvrdnjom da je knjiga dr. Richarda Dawkinsa, “Iluzija o Bogu”, “svojevrsna biblija novo-milenijskog ateizma”. Nije važno je li prof. Letica pročitao tu knjigu i razina na kojoj ju je zaista razumio, već je važna činjenica da gotovo nitko ne smatra tu knjigu kao najboljeg predstavnika ateizma. Ateisti ne diče i nikada neće uzdizati jednu knjigu iznad drugih jer znaju da nijedna nije savršena i puna svih argumenata koje smatraju da trebaju biti “naoružani” kako bi mogli predočiti vjernicima zašto su vjerske ideje manjkave. Siguran sam kako bi većina ateista bespogovorno odbacila i posljednji ulomak prvog eseja, Izvor samosvijesti, u kojem prof. Letica nadasve krivo predstavlja knjigu “Iluzija o Bogu” i pokušava ih sažeti u četiri točke, pritom isključujući one točke koje su puno bitnije od navedenih. Prof. Letica, s dvije neobuzdane tvrdnje, govori da novi ateisti vjeruju u znanost i da je ateizam nova vrsta religije! Razina nerazumijevanja osnovnih pojmova za ovako velike tvrdnje i esej koji je specifično orijentiran na ateizam je zapanjujuća. Prvo: u znanost se ne može vjerovati. Jednostavan razlog je čisto semantičke prirode jer vjera je znanje koje se svodi na subjektivno intuitivno uvjerenje i koje se ne može provjeriti empirističkom provjerom ni racionalnim postupkom. Znanost je (oboje preuzeto sa hjp.znanje.hr) ukupnost sređenih i uopćenih znanja koje uključuje promatranja, pokuse, istraživanja i objašnjavanje činjenica i pojava u pojedinim dijelovima čovjekova poznavanja prirode i društva. Drugo: ateizam znači bez Boga. Religija je sustav vjerovanja u kojem je središnje mjesto nadnaravno biće, duh ili svemoćna sila, u monoteističkim religijama Bog. Ergo, ateizam nije vrsta religije. Za ključnu postavku “novog ateizma da se religije crkve i kler ne smije tolerantno ostaviti na miru u njihovoj vjeri i poslanjima” samo ću spomenuti prosvjede vjernika ispred bolnica kad su saznali da jedna žena planira imati abortus. Toliko o toleranciji i ostavljanju na miru ljudi u njihovom izborima koji ne utječu ni na čiji život osim na njihov! Portretiranje ateisti kao ljudi koji zastupaju da se religija i vjera maknu ili istrijebe. Ateisti nemaju namjeru rušiti i biti bespoštedni prema ikome. Štoviše, ateisti shvaćaju važnost koju je religija imala za cijelo čovječanstvo i priznaju da je to najbolje što smo mogli (mi, ljudi) s limitiranim znanjem koje su začetnici raznih religija imali u to vrijeme. Ono što većina ateista zastupa je prerastanje raznih priča ili “bajki” (niti vjernici niti njihovi predstavnici ne znaju trebaju li se priče shvaćati doslovno ili alegorijski) koje se nalaze u svetim knjigama kao istinitih. Oni ne bi zabranili da se religijama i vjernicima uskrati pravo glasa u bilo kojoj raspravi ili problemu. Bitno je na koji se način koriste pojmovi i izrazi jer na što drugo se treba i paziti kada se pišu ovakvi članci?