Prsti mi znaju biti gotovo smrznuti, tu bol ne želim nikome

Često me pitaju zašto sam kao sport odabrala baš skijaško trčanje. Shvatila sam da zapravo nikad nisam razmišljala o tome, nikad se nisam pitala zašto. Iako potpuno netipičan sport za djevojku rođenu u Zagrebu, za mene je skijaško trčanje sve i bez njega ja ne bih bila ja. Uz tatu, tada trenera skijaškog trčanja, i stariju sestru koja se već tada bavila trčanjem, vjerojatno sam paralelno stala na skije i učila hodati, godinama je za mene to bila samo zabava, prilika za provođenje vremena u prirodi, na zraku, prilika za igru u snijegu s prijateljima iz kvarta. Ne znam jesam li sam snijeg i hladnoću zavoljela zbog skijanja ili skijanje zbog snijega, ali znam da me ta kombinacija osvojila na prvu. Lagala bih kada bih rekla da je uvijek lijepo, trenira se i po kiši, vjetru i snijegu. Prste na nogama veći dio zime ne osjećam. Iako je ta bol izuzetno neugodna, već sam se na nju navikla, najgore je kada dođem na toplo pa krv počne ponovno cirkulirati tijelom, a pomoći jednostavno nema dok ne prestane. No, jedan lijep sunčani dan na stazi prepunoj snijega i okruženoj masivnim planinama brzo sve teške trenutke baci u zaborav i napuni baterije za naprijed. Kada sam bila mlađa, sve je bilo puno lakše, prije svega jer smo u Zagrebu, a pogotovo na Sljemenu, još uvijek imali snijega, pa su se treninzi svakodnevno lako održavali od kuće. Danas, nažalost, gotovo cijelu zimu snijeg tražim po europskim skijalištima kako bih što više vremena provela skijajući, jer osjećaj koji se dobiva treninzima na skijama nimalo nije sličan pokušajima simulacije skijanja, suhim treninzima na rolerima. Skijaško trčanje je aeroban sport koji, prema istraživanjima, spada u sam vrh najtežih sportova izdržljivosti. Kada pročitam takva istraživanja i sama se zamislim nad tim rečenicama, za obične ljude sigurno zvuči pomalo ludo pretrčati 30 ili 50 kilometara svaki dan, pa to je gotovo kao trčati od Zagreba do Karlovca. To čak i meni zvuči puno i daleko. Ali onda shvatim da je to nešto što radim svaki dan, shvatim da sam toliko fizički pripremljena da zapravo i ne primijetim udaljenosti koje prolazim, jedino što mi prolazi glavom je kako te dužine prijeći u što kraćem vremenu i uz što manju potrošnju energije. Ovdje na Igrama okružena sam samim velikanima ovog sporta, startati uz jednu Marit Bjoergen velika je čast i izuzetno zadovoljstvo. Često mi bude teško kada znam da nisam uložila ništa manje truda ni vremena u treninge od sportašica iz Skandinavije ili Rusije, no jednostavno zbog sustava i uvjeta u kojima radim ne mogu im se približiti onoliko koliko bih to željela ili koliko znam da bih mogla. Na profesionalnoj razini sitnice stvaraju razlike, od toga koliko vremena provedete na putu do toga što ste pojeli taj dan za ručak ili popili na treningu. Dok se ja sama brinem za sve te sitnice, u državama u kojima je skijaško trčanje nacionalni sport pogreške se u tim područjima ne događaju. Ovdje u Pyeongchangu sprint-staza za skijašice jedna je od težih u Svjetskom kupu, bit će pravi izazov prijeći je, posljednji uspon izuzetno je dug i strm, ali se zapravo jako veselim vidjeti kako ćemo je sve prijeći i koja od nas će se najbolje snaći u uvjetima koji su ovdje za sve nevjerojatno teški. Motivacija ne može biti veća čim se sjetim ZOI u Salt Lake Cityju 2002. godine i utrke života Stefanije Belmondo, na kojoj je slomila štap par kilometara prije cilja i svejedno uspjela pobijediti. Svi mi koji smo ovdje imamo pravo na san, meni je najbitnije da napravim sve najbolje što sam naučila, da budem zadovoljna, a na Olimpijskim igrama sve je moguće.

Ne mogu se boriti za vrh jer iza mene ne stoji cijeli sustav i tim. Puno toga moram sama