Lažna nada iz Poljske: povijest se ne može modelirati za potrebe politike
Gdje god su nametali svoju vlast, nacisti su koristili ‘domaće usluge’, i u Poljskoj, kao i u Hrvatskoj, Francuskoj ili Srbiji..., ali nema zbog toga kolektivne nacionalne krivnje
NPiše Mirko Galić a groteskan način Poljska jednim stvarno čudnim zakonom o zabrani spominjanja „poljskih logora smrti“daje Hrvatima i Srbima lažnu nadu da povijest mogu modelirati prema potrebama tekuće politike. Velika je razlika što se Poljaci vraćaju neslavno u rat koji su jednom već završili, a Hrvatska i Srbija ne mogu slavnije završiti svoj rat nego da ga do daljnjega stavljaju u režim dubokoga zamrzavanja. O Poljacima je sve rekao La Rochefoucauld: „Velika je ludost biti mudar sam.“Što će jednoga dana Hrvati i Srbi moći reći na račun „svoga“rata o kojem se slažu samo u jednome – da se ni u čemu ne slažu? Svatko je vodio svoj odvojeni rat! Nisu činjenice tako nepopravljivo sukobljene kao političari koji ih različito tumače. Tko bi htio gledati, taj bi vidio, ako ne sve, onda ono glavno: gdje je rat začet, tko ga je poveo, zbog čega, s kojim ciljem i s kakvim posljedicama. Problem je, sve do sada nerješiv, što taj svijet iz 90-ih godina, kad se rušio komunizam i raspadala Jugoslavija, i gubitnici žele naknadno proglasiti svojom pobjedom. Zato će, još na neodređeno vrijeme, srpsko-hrvatski odnosi biti pod ratnom hipotekom, a pozitivni pokušaji proboja takvog mentalnog obruča naličiti i dalje na pretakanje iz šupljega u prazno (i obrnuto). Dok prošlost govori, budućnost šuti. Nietzscheu je sloboda bila „zaborav prošlosti“; današnjim vladarima je čuvanje prošlosti poluga njihove vlasti. Neće zato biti pravoga pomirenja dok se ne raščiste ruševine prošlosti da bi se uspostavilo povjerenje, neće biti povjerenja dok se ne ostvare Camusove pretpostavke o pravednosti, a neće biti pravednosti dok se ne utvrdi istinu. Dok god političari, srpski prije drugih, jer na njima je temeljna odgovornost (i krivnja) za izbijanje rata, budu bježali od istine kao vrag od tamjana, a vrtjeli se oko pravde kao mačka oko vruće kaše, duh mržnje i osvete može biti samo suspendiran; neće biti poražen da se ne bi mogao vratiti nakon moratorija od kratkih sto dana.
Nema ništa od Havela
Pravda je u hrvatsko-srpskom sukobu stvarno spora; pitanje je da li je dostupna? Vučić je došao, vidio i – otišao: nitko nije pobijedio; valja se nadati da nitko neće izgubiti. Dramatična je potreba da se na trusnom području pojavi državnik autoriteta Vaclava Havela koji će moći ponoviti ono što je vođa „baršunaste revolucije“tražio za postkomunističku Europu: „Potrebno je već jednom reći što pripada povijesti!” Dok se na posmrtnim ostacima Jugoslavije vodio „rat za našu budućnost“, češki pisac i državnik kumio je i molio (druge) državnike da se dogovore „koju će ulogu dodijeliti prošlosti“. Nisu ga slušali ni povjesničari na vlasti ni političari koji su htjeli silom mijenjati povijest. Da je na kraju Jugoslavije, na njenome izdisaju, bio neki drugi Havel, u Beogradu napose, jer su se Miloševićevi Srbi pripremili „tući”, moglo je sve proći drukčije. Prvi predsjednik demokratske Čehoslovačke već je bio angažirao Roberta Badintera da (mu) piše novi ustav, demokratske i federativne inspiracije, kad je kod Slovaka zapazio da žele svoju državu. Umjesto da krene na njih paravojnim hordama, da pokrene vojne i bojne da im slomi kičmu, Havel je pokrenuo razgovore o mirnome razdvajanju dvaju naroda. Ni jedan metak nije ispaljen; nikad Česi i Slovaci nisu – kako ističe u memoarskoj knjizi „Govoreći istinu“– živjeli u skladnijim odnosima, kao poslije mirnoga razlaza. Zašto je Vučiću i danas teško priznati da je Slobodan Milošević, ako već sebe neuvjerljivo izmiče, kontaminirao srpsko-hrvatske odnose, i da dvije države i dva naroda treba osloboditi njegova tereta (i nasljeđa), da bi se sve drugo lakše rješavalo, i s jedne i s druge strane? Sigurno je da sadašnji srbijanski predsjednik nema ništa od Vaclava Havela da bi mogao pokrenuti civilizacijsku revolucije; nema ništa, još manje, ni od Willyja Brandta, da bi mogao zadovoljiti hrvatske optimiste, dijelom i naivce, koji očekuju previše od njegove isprike. Kad je kleknuo u Varšavskome getu, veliki nje-