Gubi vozačku samo ako se bolest ne može kontrolirati
ako biste reagirali da vama blisku osobu – dijete, supruga, roditelja – automobilom udari vozač koji zbog bolesti nije ni smio biti za volanom? Vjerojatno biste svim snagama tražili kaznu i za njega i za liječnika koji ga je takvoga pustio na cestu. Kako biste reagirali da ste osoba koja zbog dijagnosticirane bolesti ne bi smjela voziti, a o vozačkoj vam dozvoli ovisi posao, o njemu, pak, opstanak vaše obitelji? Vjerojatno biste svima zatajili dijagnozu, nadali se da će liječnik poštivati vašu privatnost i, uz pojačan oprez, nastavili voziti. Kako biste postupili da ste liječnik, a pred vama pacijent koji zbog bolesti ne bi smio voziti, ali otkrijete li taj podatak policiji te on izgubi vozačku dozvolu, izgubit će povjerenje u liječnike i neće se više liječiti? Vjerojatno biste nastavili liječiti pacijenta, upozorili biste ga da ne bi smio voziti, ali policiji ga ne biste prijavili smatrajući da je bolje da ga ne prijavite pa da se liječi nego da ga više nikad ne vidite. Problem vozača koji voze iako to ne bi smjeli jer zbog zdravstvenog stanja ne mogu na vrijeme reagirati ili mogu zbog kakvog specifičnog napada izgubiti kontrolu nad vozilom velik je i, nažalost, teško rješiv. Zakon je tu jasan.
Zgažen čovjek
Točno je propisano u kojim stanjima vozač ne bi smio za volan i točno je određena linija postupanja u slučaju dijagnoze sporne za upravljanje motornim vozilom. No, vozačka dozvola nije luksuz, dio je civilizacijskog dosega i mnogima je danas ključna za obavljanje posla kojim prehranjuju obitelj. Za bolest čovjek također (u većini slučajeva) nije sam kriv i oduzeti nekome vozačku dozvolu ozbiljan je korak. U pravilu, škakljiva je već i sama rasprava o ukidanju prava na vožnju određenoj skupini ljudi, a zbog straha da će ljude potaknuti da bolest skrivaju umjesto da se liječe i liječnici često odluče taj “detalj” prešutjeti policiji. Jer, i bolesnima vozačka dozvola treba, moraju zaraditi za kruh, kako će im obitelji preživjeti... Stavite se, međutim, u cipele osobe s početka Iako neki pri spomenu na vozače koji zbog bolesti ne bi smjeli voziti pomisle (i) na PTSP, odnosno posttraumatski stresni poremećaj, on je na popisu spornih zdravstvenih stanja samo ako je posljedica prometne nezgode. No, zato su tu, primjerice, psihomotorni i senzomotorni poremećaji, ispodprosječne intelektualne sposobnosti, poremećaji teksta. I osoba koju je automobilom ubio netko tko nije ni smio biti za volanom imala je obitelj, nekoga tko je o njoj ovisio, nekoga kome jako nedostaje. Je li ta obitelj manje važna od obitelji čovjeka koji zbog bolesti ne bi smio voziti? Je li manje važan zgažen čovjek ili onaj koji se razbolio, a sa zdravljem gubi i vozačku dozvolu? Zakon o sigurnosti prometa na cestama jasno navodi da je svaki liječnik dužan obavijestiti nadležnu policijsku upravu ili policijsku postaju o promijenjenom zdravstvenom stanju pacijenta, ako bi to stanje moglo utjecati na njegovu sposobnost upravljanja vozilom. Pojednostavljeno rečeno, svaki liječnik ima zakonsku obavezu javiti policiji da njegov pacijent može biti privremeno ili trajno nesposoban za upravljanje vozilom – zbog same dijagnoze ili zbog lijekova koje treba uzimati. Policija potom vozača obavještava da se mora podvrgnuti zdravstvenom pregledu kako bi se utvrdilo je li sposoban za vožnju ili nije te, ako nije, je li vozačku sposobnost izgubio nepovratno ili samo privremeno. opažanja, mišljenja i pamćenja, antisocijalni poremećaji ličnosti, psihoze, ovisnost o alkoholu, ovisnost o psihotropnim tvarima. Sporni su i poremećaji koordinacije, rigor, tremor, koreotični i atetotični pokreti, multipla skleroza, M. Wilson, M. Parkinson, paralize i paralitički sindromi kada bitno utječu na sigurno upravljanje vozilom, progresivne bolesti mišića, teške neurološke bolesti... Uz brojne bolesti i stanja u Pravilniku o zdravstvenim pregledima vozača stoji napomena “ako se terapijom ili na drugi način ne može osigurati sigurno upravljanje vozilom”. Dakle, osobu zatečenu bolešću ne nastoji se izolirati, ne pokušava ju se odstraniti iz skupine za vožnju sposobnih. Cilj je zakona i propisa promet učiniti sigurnima i za ostale, ali i za bolesnog vozača. Međutim, i laiku je jasno da cestom kola priličan broj vozača koji ne bi smjeli upravljati motornim vozilom. – Vozači koji voze iako to ne bi smjeli najčešće spadaju u jednu od tri skupine: teški psihički bolesnici, narkomani i kronični alkoholičari. Kod njih je najveći problem što se ili ne liječe ili kod svog obiteljskog liječnika dobiju lijek, ali liječnici u pravilu ne vole prijavljivati policiji svoje dugogodišnje pacijente, ne žele im se zamjeriti i ne žele ih izgubiti kao pacijente. Ti su ljudi problem. Za 80 posto njih ne zna se dok nešto ne naprave ili dok ne dođu do akutne faze bolesti kad je potrebna hospitalizacija, ali treba ih uočiti prije nego postanu problem – rekao je dipl. ing. Goran Husinec, sudski vještak za cestovni promet, tehniku i procjenu motornih vozila te plovila.
Pomoć, a ne kazna
Pojašnjava da se prilikom hospitalizacije takvi bolesnici automatski prijavljuju, pa ih je dalje moguće pratiti. Najčešće su takvi vozači i najopasniji jer na prvi se pogled ne može uočiti da su nesposobni za vožnju jer njihova sposobnost varira. Okolini je takve problematične vozače teško uočiti. Kako onda riješiti problem vozača koji ne puštaju volan iako više nisu sigurni ni za sebe ni za ostale sudionike u prometu? – Trebalo bi uvesti liječnički pregled za sve vozače svakih pet godina. Za sve, jer se zdravstveno stanje brzo može promijeniti. Za oružje je propisan zdravstveni pregled svakih pet godina, pa treba i za automobil biti zdravstveni pregled svakih pet godina. Automobil je najopasnije oružje jer je najdostupniji. Ti pregledi ne bi