Osječki studenti opet provociraju – prOSjačka ulica kao paradigma Slavonije
Simbolično, izložba 15 studenata druge godine diplomskog studija smjera Kulturalni menadžment koja progovara o siromaštvu na istoku Hrvatske, u osječkom se Eurodomu otvara vrata 20. veljače, upravo na Svjetski dan socijalne pravde
Kućica je od drvenih letvica i kartona. Namještaj je star, a na kuhinjskim su policama tek poluprazne tegle krastavaca i pekmeza. Stol za večeru je postavljen, no umjesto hrane, u tanjurima su posluženi računi – za struju od 542 te za grijanje od 907 kuna. Mirovine su im male pa stanarima ponekad ne ostane dovoljno novca za hranu. – Nažalost, nemaju ni pravo na socijalnu pomoć, jer ipak prelaze određeni prag, ali njihova primanja nisu dostatna da bi zadovoljila sve osnovne životne potrebe – započinje Kristina Bjelić.
Kruh, margarin i slika sina
Opisani je prizor, pak, detalj s izložbe “prOSjačka ulica”, koja na kreativan, ali i provokativan način progovara o siromaštvu na istoku Hrvatske. Potpisuje je 15 studenata druge godine diplomskog studija smjera Kulturalni menadžment, Odjela za kulturologiju Sveučilišta u Osijeku, a pod mentorskom palicom profesora doc. art. Anđelka Mrkonjića te asistenta Tomislava Levaka. Završni im je to ispit iz kolegija Menadžment muzeja i izložbi. Nakon što su njihovi prethodnici lani digli popriličnu prašinu završnom izložbom “Gdje je nestao moj grad” i upozorili na sve masovnija iseljavanja iz Osijeka, kulturolozi nastavljaju reagirati na rastući problem današnjice, posebice prisutan u Slavoniji i Baranji. Uvode tako, poručuju, u svijet onih “čiji se život svodi na neprestanu brigu oko toga hoće li sutra imati dovoljno novca za komadić kruha”. Simbolično, izložba u osječkom Eurodomu otvara vrata 20. veljače, upravo na Svjetski dan socijalne pravde. – Izložbu smo osmislili kao ulicu kojom posjetitelji mogu prošetati i vidjeti osam kućica. Sami smo ih izradili od letvica i kartona kako bi izgledale siromašno, čime želimo upozoriti na problem si- romaštva. Popratne su instalacije kante za smeće jer često na ulicama vidimo prosjake koji po njima kopaju, ali na žalost, okrećemo glavu i pravimo se da se to ne događa. Želimo probuditi empatiju i pokazati građanima kako se nešto može i mora napraviti. Cijela istočna Hrvatska može i mora pružiti puno više od onoga što trenutačno vidimo, baš zato to i radimo – objašnjava koncept Kristina, ujedno koordinatorica projekta. Predstavnici gradske vlasti na lanjskoj se izložbi nisu pojavili, no ovoga puta Grad im je partner. Konkretnije Upravni odjel za socijalnu zaštitu, zdravstvo i umirovljenike dostavio im je brojke koje pokazuju koliko je građana siromašno i prima pomoć, a i one će biti izložene. Prema podacima koje su studenti prikupili, ukupno je 22.773 nezaposlenih u Osječko-baranjskoj županiji registrirano koncem prosinca, od čega 8171 u Osijeku. Ta županija druga je na neslavnoj ljestvici nezaposlenih u Hrvatskoj. Od 305.032 stanovnika u županiji, zajamčenu minimalnu naknadu prima 11.417 osoba. Socijalnu pomoć u Osijeku trenutačno prima 795 obitelji, u obliku prava na pomoć za drva, a 523 korisnika dobila su lani jednokratnu pomoć od 950 kuna. Usto, 795 obitelji bile su korisnici naknade za troškove stanovanja. Ukupan broj korisnika starosne, invalidske i obiteljske mirovine bio je lani 65.446 osoba u županiji, a prosječna je mirovina 2288 kuna. Grad Osijek trenutačno broji oko 28.000 umirovljenika, a njih 546 živi od mirovine manje od 1000 kuna. U kućici koju priređuje studentica Maja Škorić invalidska su kolica. Lutka uprizoruje starijeg muškarca. On gleda u stol na kojem su kruh, margarin i fotografija sina mu, snahe i unučadi. – Sam je, usamljen, ostavljen,
Izložba je osmišljena kao ulica kojom posjetitelji mogu prošetati i vidjeti osam kućica. Stol za večeru je postavljen, no umjesto hrane, u tanjurima su posluženi računi za struju i grijanje
nema novca. Želimo pokazati da siromaštvo pogađa i invalide – objašnjava Maja. – Teže je ostati i pokušati nešto promijeniti. Lakše je spakirati kovčege. Prebrzo odlazimo. Volim putovati, ali se uvijek rado vraćam kući. Uskoro ću diplomirati, vjerujem da je život u mojim rukama. I pozitivna sam, ako se potrudim, posao ću i pronaći, ne nužno u svojoj struci – nadovezuje se ona. A da im je stav pozitivan i nisu negativistički nastrojeni ni svojom izložbom, poručuju i studenti i njihovi mentori. – Izložba se zove “prOSjačka ulica”, s velikim OS, a to je, zapravo, mala provokacija. Veliki OS znači, kao što svi znamo, da je Osijek najveći grad u istočnoj Hrvatskoj. Ta dva velika slova označavaju Osijek kao paradigmu lošeg socijalnog stanja Slavonije i Baranje. U toj jezičnoj igri, može se na prvi mah prepoznati i riječ prosjeka, dakle put izlaska iz šume socijalnih problema – govori doc.art. Anđelko Mrkonjić. – Mi detektiramo stvarnosno stanje u prostoru u kojem živimo, a politički i društveni diskursi to, naravno, modeliraju prema svojoj strategiji. Tko će drugi upozoravati na društvene probleme ako ne studenti? Studenti su osnovali nogometni klub Hajduk u pivnici u Pragu 1911., studenti su sudjelovali u Hrvatskom proljeću. U toj studentskoj populaciji je ogromni potencijal intelektualnog naboja, onih koji su dovoljno i hrabri, i drski, možda i ludi, da isprovociraju i kažu, u nekim situacijama, “car je gol” – nastavlja profesor. Imaju li, pak, studenti za to potrebnu hrabrost? – Potičemo ih i koordiniramo. Važem ih, pitao sam ih što će im takva izložba, već je dosta te depresije, defetizma, siromaštva, ali stali su iza toga, i kada je donesena čvrsta odluka, krenuli smo u projekt. Svaki član skupine ima svoj zadatak, od tehničkog postavljanja, preko komunikacije s medijima, vizualnog identiteta... Funkcioniraju poput male firme. Jer, teži se da budu osposobljeni stvarati svoje “start up” tvrtke, ali i da prepoznaju probleme uže ili šire zajednice koji se, opet, mogu reflektirati i na nacionalnu razinu, kao što je to bio slučaj i s iseljavanjem
U studentskoj populaciji golem je intelektualni potencijal, puno onih koji su dovoljno hrabri i ludi da kažu “car je gol” ANĐELKO MRKONJIĆ profesora doc. art. Izložbe su naš način da upozorimo na problem i molimo nadležne institucije da ga pokušaju riješiti TOMISLAV LEVAK asistent
– odgovara. Dirnuli su lani u “osinje gnijezdo” i uzburkali duhove. No, postigli su ono što su i htjeli – pokrenuli lanac reakcija. – Izložba “Gdje je nestao moj grad” izazvala je veliku pompu jer se iseljavanjem, do tada, nitko nije sustavno bavio. Dio građana nas je prozivao za negativu, govorio da od grada i regije pravimo goru situaciju nego što jest. No, mi smo radili isto što činimo i sada: upozoravamo na problem i molimo nadležne institucije da ga pokušaju riješiti. Činjenica je da je istočna Slavonija, uz eventualno Liku, vjerojatno u najgoroj situaciji. Osijek je središte te regije, zato je, paradgmatski, “prOSjačka ulica”. Naravno da Osijek nije u najgoroj situaciji, ali mi dolazimo iz tog grada – kaže, pak, asistent Tomislav Levak. Poanta je, poručuje, da se građani “trgnu”.
Svjetlo na kraju tunela
– Nakon što je izazvala mnoštvo kritika, lanjska je izložba pokrenula niz okruglih stolova, debata, TV emisija, čak je i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, slučajno ili ne, nakon nje progovorila o problemu iseljavanja mladih. Ta je izložba, i 11 studenata autora, osvojila i Rektorovu nagradu na Sveučilištu u Osijeku, dobili smo, dakle, institucionalno, akademsko priznanje da je bila važna i vrijedna – rezimira Levak. Na kraju “prOSjačke ulice” nalaze se zvjezdice, lampice koje osvjetljavaju tamni dio ulice. Simboliziraju institucije koje pomažu siromašnima, ali i “svjetlo na kraju tunela”. – Ne mislimo kako je sve grozno kod nas, mi smo samo mladi, kreativni ljudi koji želimo upozoriti na ozbiljan problem i probuditi empatiju. Netko mora progovoriti o tome, ne možemo svi samo okrenuti glavu. I da, i nama je trebalo hrabrosti – priznaje nam Kristina Bjelić. Iako im je domar na dispoziciji, studenti su inzistirali da sami sastave i skroje i konstrukciju kućica. Robert Zandt uhvatio se, tako, pile i aku bušilice. – Djed mi je bio stolar pa sam se kao mali igrao kod njega i nešto naučio, a i volim takav način izražavanja jer se vidi rezultat. Svaki dan radimo tri, četiri sata – prikazuje on.