KAO IGRAČ VATERPOLA PRVI GOL ZABIO SAM SEDLARU
Ploča u Jasenovcu i mlaka reakcija Vlade podsjetili su nas na vrijeme uoči Drugog svjetskog rata
Prije deset godina Luciano Moše Prelević (64) postao je rabin, a ono je prvi rabin rođen u Hrvatskoj nakon 60 godina. Njegov je život doista zanimljiv, a u intervjuu govori o djetinjstvu u Hrvatskoj, vaterpolskoj karijeri, političkoj situaciji u Hrvatskoj, ali i obitelji koja je također zanimljiva jer je oženjen – Japankom.
Zašto Židovska općina toliki niz godina nije imala domaćeg rabina?
Ne samo da nije imala domaćeg rabina, nego do 1997. nije uopće imala rabina. Razlozi su različiti. Kao prvo rabina, kantore, vjeroučitelje i vjerski obrazovane osobe kao i većinu članova Općina je izgubila u holokaustu. Preživjeli su se dijelom iselili u Izrael, a oni koji su ostali živjeti u Zagrebu i Hrvatskoj pokušali su obnoviti svoje živote, kako svoje tako i život Općine. Nedavno sam imao predavanje o židovskom identitetu i vidjeli smo da danas svatko ima svoju definiciju. Do sredine 19. stoljeća religija je bila ta koja je ponajprije definirala židovski identitet. Ali od pojave prosvjetiteljstva Židovi počinju doživljavati svoj identitet i kroz nacionalno, kulturno ili zajedničku povijest. Tako su i Židovi u Hrvatskoj nakon holokausta odbacili religiozni aspekt židovstva te počeli svoje židovstvo iskazivati na drugačiji način, više kao nacionalno ili kulturno, ili pak oboje. Samim time nije bilo potrebe za rabinom kao duhovnim vođom, dok bi blagdane ili eventualne ukope obavio netko od članova. Jedan dio Židova i kod nas, ali i u svijetu, odbacio je religiju zbog golema stradanja u holokausta (pitanje: gdje je bio Bog u holokaustu?). I kad je zajednica osjetila potrebu za rabinom zbog izgradnje zajednice i kontinuiteta, tada je uzela rabina. I danas ima zajednica koje smatraju da za njihovo funkcioniranje ne trebaju rabina, tako npr. sarajevska zajednica nema stalnog rabina, kao ni makedonska. Potonja često poziva mene da ih posjetim ili me nazovu telefonom za savjet.
Rođeni ste u Zagrebu, odrasli u Splitu. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?
Rođen sam u Zagrebu, a odrastao u Zagrebu, Herceg Novom i Splitu te opet u Zagrebu. Djetinjstvo je bilo predivno. Bile su to sasvim drugačija vremena, mogli bismo reći doba nevinosti.
Odakle su vaši roditelji, jesu li još živi? Oni su ostali živjeti u Splitu, a vi ste se vratili u rodni Zagreb...
Mama je još živa i živi u Splitu, a tata je, na žalost, prije tri godine umro. Tatina me je smrt jako pogodila jer mi je on uvijek davao veliku podršku u svemu.
Bili ste i sportaš, igrali vaterpolo za splitski Mornar. Jeste li bili dobar vaterpolist?
Trenirao sam i igrao vaterpolo od svoje devete godine. Plivati sam naučio s tri godine, tako da sam se uvijek bolje osjećao u vodi nego na kopnu, osjećao sam se kao riba u vodi. Bavljenje sportom daje posebnu dimenziju i ljepotu djetinjstvu. I zato bih mladima preporučio da se više bave sportom, a i od našeg društva da preuzmu odgovornost za naše mlade te ulože sredstva u sportsku infrastrukturu i programe. Kakav sam bio vaterpolist? Teško je za samog sebe to kazati, ali ljudi iz struke koje povremeno srećem još i danas govore o nekim utakmicama i mojim potezima. A i u novinama su me često zbog svojih iskoka iz vode uspoređivali s delfinom. To bi valjda trebalo značiti da sam bio dobar. Ali važnije je da sam stvarno uživao igrati utakmice, dok u treninzima baš i nisam.
Sigurno ste sretni što je Hrvatska prvak svijeta u vašem omiljenom sportu...
Drago mi je da su naši dečki postali svjetski, zaslužili su, zbog truda koji su uložili u pripreme kao i zbog same igre.
Igrali ste vaterpolo, studirali građevinu, a završili ste kao rabin. Što je bio ključni trenutak da se odlučite za taj posao?
Priča je malo dulja, ali ću je pokušati skratiti. Oko 1996., nakon nekoliko godina proučavanje Tore, Talmuda i druge židovske literature, došao sam do spoznaje da postoji Bog, odnosno postao sam religiozan. U židovstvu se religioznost iskazuje držanjem Božjih zapovjedi, a to traži stalno učenje. Kako u Hrvatskoj nisam bio u mogućnosti učiti, na poslu sam uzeo godinu dana neplaćenog i otišao u Jeruzalem u jedno vjersko učilište, ješivu. Nakon provedenih godinu dana i izvrsnih rezultata, vodstvo Židovske općine mi je ponudilo da odem u Jeruzalem na rabinske studije, što sam s oduševljenjem prihvatio jer mi je to otvaralo mogućnost daljnjeg učenja. Općina je uvijek imala u planu imati domaćeg rabina.
Što ste učili u Jeruzalemu?
U Jeruzalemu sam proveo gotovo deset godina studirajući u ješivi na rabinskom studiju. Možda je lakše kazati što nisam učio. Od osnova judaizma u predrabinskom studiju do židovske filozofije, kabale, vjerskog prava, raznih propisa, tradicije, židovske literature, Tore, Talmuda, kašruta, blagdana, molitava itd.
Kakvi su bili rabini prije vas, ovi koji su dolazili iz inozemstva? Jesu li uspjeli shvatiti probleme hrvatskih Židova?
Svaki čovjek, pa i rabin, jedinstven je, ima plusove i malo manje plusove. Ali najveći je problem uvijek bio u razumijevanju zajednice, i pritom ne mislim na poznavanje hrvatskog jezika nego i odakle članovi dolaze, što su sve prošli, što ih je formiralo, koje su im želje i potrebe, a najviše prihvatiti ih kakvi su.
Hrvatski Židovi prihvatili su riječ Židov iako sam od nekih Židova čuo da bi ipak bilo ispravnije kazati Jevrej.
To je jako pitanje. Ljudi su zbunjeni i nisu sigurni je li riječ Židov pogrdna ili nije. Riječ Židov nije pogrdna, to je hr-