Veći dio gostiju s premijere sam lagao ili pokrao
Rasplakao publiku iskrenom monodramom o životu ovisnika
“Stara škola kreka – iz tame u svjetlo” hrabra je ispovijest koja mnogima može pomoći, a nosi poruku da baš uvijek postoji izlaz iz mraka
Ulična hip-hop priča, puna mjuze, grafita i droge. Za publiku svojevrsno religijsko iskustvo, nešto u čemu su se mnogi prepoznali, smijali se i plakali te pod snažnim dojmom napustili Kerempuh odgledavši premijeru monodrame “Stara škola kreka – iz tame u svjetlo” repera Marina Ivanovića Stoke. U režiji Marija Kovača, Stoka je iznio iskrenu priču o svojemu bivšem ovisničkom životu, sat i 20 minuta, koliko izvedba traje, junački hrabro i na momente izuzetno dirljivo balansirao je s duhovima prošlosti koji su u ovom trenutku možda nečija aktualnost ili čak budućnost i zaradio samo pohvalne kritike.
I sam je plakao na sceni
– Bilo je dirljivo. Ali takva je predstava. Prvo publiku malo nasmijem, a potom prelazimo u dramu. Sve kreće od smijeha, a svaki smijeh po pitanju droge i njena uživanja završava suzama, čak i smrću. Predstava je preslika realne situacije. Tko se nije prepoznao u priči, plakao je zbog mene, a tko se prepoznao, plakao je i zbog sebe i zbog mene – rezimira autor. Za izvedbu se pripremao sedam mjeseci bilježeći situacije u kojima je bio iako, otkriva, nije iznio one najgore. U nekim dijelovima izvedbe nije mogao da i sam ne zaplače. Posebice kada priča o roditeljima ili pak kada plače od izrazite sreće kao što je sjećanje na dan kada je kao dječak prvi put čuo rap, zaljubio se u njega i odlučio se njime baviti u životu.
Gostovanja diljem Hrvatske
– Psihijatrije, predoziranja, zatvori, krađa, laž... sastavni su dio predstave, a sve je to nekad bilo sastavni dio mojeg života. Od 550 ljudi na premijeri 400 ih je na ovaj ili na onaj način nekoć bilo sastavni dio moje ‘narkomanije’. Oko 200 njih pokrao sam i prevario, a svih 400 svakodnevno sam lagao. Kad si narkoman, ne mariš ni za koga. Svi oni dali su mi novu priliku, došli kao podrška i skupa smo plakali. U publici su sjedili i moji roditelji, danas ponosni i sretni ljudi. Put koji sam prešao ne bih mogao iznijeti na leđima da nije bilo njih. Njihova pomoć i ljubav su me spasili. Skupa smo kroz vjeru došli do svjetla – kaže pa o vjeri, kojoj je posvetio sam kraj predstave, govori: – Volim posvjedočiti da je vjera bila moj izlaz. Bez nje bih vjerojatno bio mrtav. Danas mi daje mir i zbog toga sam sretan čovjek. Na sceni je već 20 godina. To je njegov teritorij. No predstava je drugačiji način izražavanja i razvija drugačiji tip emocija, a s time i tremu. – Prvih desetak minuta uvijek imam tremu, ali prije premijerne izvedbe blagoslovio me don Ivan iz zajednice Cenacolo i ona je potpuno nestala – veli. Nove izvedbe su 22. i 23. veljače u Vidri u 20 sati, a plan mu je obići cijelu Hrvatsku. – Poruka predstave je da baš uvijek postoji izlaz. Ovu priču pričam iz svoje perspektive, ali na razini svih nas i može pomoći mnogima.
U publici su sjedili i reperovi roditelji bez čije podrške i ljubavi, kaže, ne bi izdržao tako težak put