Cijeli sam se rat borio protiv Crvenih Kmera i onda – nagazio na minu
dolar. Već prvu večer shvatio sam da ovaj grad, pun mladih turista, živi raskalašeno po cijele noći. Još u šest ujutro sljedećeg dana, u praskozorje, iz nekih je barova drmala muzika.
Vožnja – 20 dolara
Ujutro stiže moj vozač tuk-tuka, svidio mi se večer prije pa sam ga zamolio da mi bude na usluzi sljedećih dana. – Ti:, tako mi je ime. – Kao Tea (čaj)? – pitam ga i imitiram ispijanje čaja. – Ne, nisam čaj. Ali mogao bih ga popiti s tobom. Pokazuje mi kako se piše njegovo ime: Ty. Dok ispijamo jutarnji čaj, pokraj nas sjeda mladić koji se predstavio kao direktor hotelčića u kojem sam odsjeo. – Čini se kao dobar posao, ali zapravo tražim nešto drugo. Jer u Kambodži u hotelu možete raditi između 18 i 30 godina, gazde ne žele ni mlađe ni starije. Zato mislim da ću voziti taksi. – Pa koliko sad imaš godina? – pitam ga. Malo je zastao pa izustio. – 28. Kladio bih se da je “skinuo” bar četiri godine, no ako uvjeri gazdu da ima 28, ima posao barem još dvije godine. Ty me vozi prema Angkor Watu, kultnom hramu izgrađenom prije 900 godina, u doba kmerskog kralja Surjawarmana II. Angkor Wat najveća je vjerska građevina na svijetu, a Kambodža je jedina država koja u svojoj zastavi ima građevinu – upravo ovaj hram. Stari Kmeri usavršili su bili sustave navodnjavanja i izgradnje umjetnih jezera, tako da su seljaci imali i po tri žetve riže godišnje. To je omogućilo njihovu kraljevstvu veliko bogatstvo pa su u 12. stoljeću uz Kinu postali najsnažnija azijska sila. Vladari Kmera počeli su se s vremenom smatrati božanstvima i svatko je gradio vlastite hramove. Kmeri su tako sagradili tisuću hramova u džungli koji su kasnije počeli propadati jer su s hinduizma prešli na budizam. Hramove su nagrizli vremenski uvjeti, neodržavanje, pljačke i prašuma – golema stoljetna stabla doslovno su razorila cijele hramove, ali i stvorila impresivan spoj arhitekture i vegetacije. Jedan od takvih je Ta Prohm, vjerojatno najposjećeniji hram, čije je zidine i prostorije opasalo moćno korijenje. Ty mi je na usluzi cijeli dan, za što smo dogovorili cijenu od 20 dolara. Doveze me do jednog hrama, razapne ljuljačku i spava dok se ja ne vratim. I ostali vozači tuk-tukova na isti se način odmaraju dok njihove mušterije, po žestokom suncu, tumaraju po oronulim, ali impresivnim i midan U Ratnom muzeju u Siem Reapu gotovo i nema posjetitelja. Djeluje kao groblje željeznih ratnih čudovišta, uglavnom sovjetske proizvodnje. Srećem Mouna Sinatha, kaže da ga zovu Mačka, koji radi kao vodič kroz dio muzeja. Pokazuje mi fotografije na kojima su zabilježene ratne strahote Kambodžana – obitelji koje bježe od Crvenih Kmera kroz jezera, petogodišnjaci naoružani do zuba, vojnik koji za nogu vuče mrtvo tijelo... – Mačka obično ima četiri noge, ali ova mačka ima samo jednu – pokazuje prvo na sebe, a onda rukom kuca sebi u drvenu nogu. – Izgubio sam je kad sam nagazio na minu. Cijeli sam se rat borio protiv Crvenih Kmera, ali me tragedija zadesila kad je sve bilo gotovo. stičnim hramovima, u kojima se osjeća duh veličanstvene prošlosti i veličina ponosnog naroda. Ty me želi cijeli dan voziti da obiđem što više hramova. Kaže, za pet dolara više obići ćemo 12, a ne šest hramova koliko sam zamislio. No njegova mi ponuda ne odgovara jer noga, koja je stradala na Tajlandu, ne može izdržati. Zato mu kažem: – Ty, nemoj me gnjaviti, dat ću ti 22 dolara, ali držimo se rute. I još te vodim na pivo kad se vratimo u Siem Reap. Zadovoljan je pa me “gratis” vodi u šumu gdje su miroljubivi majmuni. Doista su miroljubivi, ali znaju biti i naporni. Recimo, jednoj turistici dva su se majmuna popela na glavu, jedan je držao komad manga u ruci, žvakao ga, i onda joj ga pljunuo za vrat. Kad ga je pokušala zbaciti, ugrizao ju je, ali lagano, tako da nije probio kožu. Sjedam među majmune i gledam harmoniju njihova života. Jedan mali majmunčić gleda u mene, kao da će svaki čas progovoriti, a onda je samo okrenuo crvenu stražnjicu i odjurio za drugim majmunom. Za jednodnevni posjet hramovima ulaznica je 37 dolara. Gužva je ogromna, na hramove već ranom zorom nahrupi tisuće turista. Naravno, najvažnije je uslikati se na tim drevnim mjestima, a najveći majstori slikanja mobitelima su Kinezi. Tražim nakon napornog hodanja svoj tuk-tuk i vraćamo se u grad. Sad ja spavam, a Ty je budan i vozi. Budi me, u centru smo Siem Reapa, zovem ga na obećano pivo, ali kaže mi da je ugovorio novu vožnju za tri dolara pa mu želim sreću. Šteta što ovaj grad nije malo čišći, bila bi to prava ljepotica od mjesta. Rijeka koja prolazi kroz Siem Reap smrdljiva je bara, okolo je dosta smeća, ali sve to navečer prekrije mrak pa se ne obazirem previše na prljavštinu. Tržnica je nevjerojatna, beskrajno obilje voća i povrća, začina, davim se u slatkom mangu, kilogram je dolar i pol, za što dobijem tri zrela žuta ploda. Majice kupujem za dolar, odlične putne torbe za 12 dolara... Na kraju dugog hodanja po tržnici i cjenkanja (a cjenkanjem možete spustiti cijenu za dva do tri puta) odlazim na masažu. Dok mi mlada, lijepa Kmerkinja sjedi na leđima, osjećam se kao britanski kolonijalist koji za šaku dolara kupuje sve užitke svijeta. No, kako vidim da moja maserka ne misli tako, prepuštam joj se. Ujutro pitam Tya: – Zašto mi ne pričaš o Crvenim Kmerima, o ratu, o tome kakav ste pakao proživjeli u Kambodži? Čuo sam da tu negdje ima drvo, da bi Crveni Kmeri uzimali djecu za noge i udarali ih glavom u to drvo dok ne bi umrla...? Nije želio govoriti o tome; ne samo on nego i drugi mladi Kambodžani okreću glave od takvih priča. Ne žele govoriti o prošlosti, o građanskom ratu i Pol Potovu režimu koji je “pomeo” četvrtinu nacije. Stariji Kambodžani se tu i tamo otvore, mnogi od njih su ranjeni, što u ratu, što nakon rata od milijuna posijanih mina. Srećem mnoge na ulicama bez udova, u njima ne vidim ništa drugo osim molbe za nešto sitnoga, ne vidim čak ni mržnju koja bi morala biti negdje duboko u srcu, jer netko je ipak učinio da on postane invalid, čovjek bez budućnosti... – Ali ako hoćeš, odvest ću te u Ratni muzej pa tamo razgovaraj s njima o tome – nudi mi Ty. Pristajem. Tu noć sanjao sam Pol Pota, prodavao je banane na tržnici i kad god bih mu prišao, bocnuo bi me iglom i luđački se smijao. Ujutro sam shvatio da su me to komarci izgrizli s barem pedeset uboda. Srećom, koliko god sam primamljiv komarcima, njihovi ubodi mi ne ostavljaju tragove. Dani u Kambodži iscurili su kao da su na warp pogonu, posljednje sate uživao sam u razgovoru s obitelji koja, na uglu ulice u kojoj sam spavao, od jutra do mraka pravi jeftinu, ali predivnu hranu za lokalce. Život im je težak, ali ne kukaju, oni zapravo s ponosom govore o tome kako se bore i kako ne žele milostinju. Nakon pet dana uživanja u Kambodži polazim za Bangkok jutarnjim autobusom. Putnik pokraj mene, Amerikanac, ima ruke prekrivene tetovažama. Na ruci koja bulji u mene veliki je crtež Nikole Tesle, a ispod njegova lika i Teslina rodna kuća u Smiljanu i munja koja udara u krov kuće. – Ja sam iz Tesline domovine – kažem mu. – Iz Srbije? – Ne, Tesla je iz Hrvatske, a ta kuća u kojoj se rodio, koju imaš tetoviranu na ruci, usred je Hrvatske. – Zanimljivo. Ali mi zapravo smatramo da je Tesla iz Amerike. – Ondje je umro – poentiram – a u Hrvatskoj se rodio.
Ponosan narod
Dok se vozimo ravnom cestom punom motora, kola i raznih drugih vozila, promatram ovu siromašnu zemlju. Tek pokoja solidna kuća okružena je trošnim barakama, a neke nastambe kao da su sklepane od par dasaka i ovećih komada lima. Dosta djece u koloritnoj odjeći trčkara po dvorištima. Dolazimo do granice i moramo iznijeti sve torbe iz autobusa i prijeći dvije policijske provjere. Kambodžani se ponovno pokazuju vrlo organiziranima: u tren oka su pregledali nekoliko autobusa turista. U kućice se jednostavno poreda desetak i više policajaca i gužva nestane za tren. No dolazak do tajlandske policije ne sluti na dobro: četiri kućice u koje ukupno stane 12 policajaca su prazne, tek dvije policajke pregledavaju putovnice. Kad se napokon pojavio treći policajac, jedna je policajka ustala i objesila “close” na svoj prozorčić. Gužva je “od Aljaske, do Meksika”, jedna Amerikanka mi prilazi i pita me hoću li je pustiti ispred sebe jer za pet sati ima avion iz Bangkoka. Govorim joj da ide naprijed i s ozbiljnom skepsom da će stići na svoj avion guram je kroz gomilu. Iako je jasno, čim pješice kročite iz Kambodže u Tajland, da ste ušli u bogatiju zemlju, njihova nevoljkost da povećaju broj policajaca i brže riješe gužvu naljutile su svakoga od nekoliko stotina turista u dugim redovima. Srećom, isplanirao sam tako da sam avion iz Bangkoka imao tek ujutro, tako da nisam imao stresa. Ali sam bio ozbiljno frustriran što toliko dugo, satima, stojimo u redu. Kad je napokon bilo gotovo okrenuo sam se prema Kambodži i poslao joj poljubac. Znao sam da ću se vratiti u tu zemlju koja me je osvojila. Zavolio sam je, ti su mi se ljudi sjetnih pogleda, dobri, snažni i neslomljivi, uvukli u srce. Sada sam krenuo naprijed, čekala me mala pustinjska ljepotica Doha i zemlja potpuno različita od ove: mali, bogati Katar.