BOJ GOSPODINA KARNEVALA I GOSPOĐE KORIZME

U tom ljutom boju nije bilo pobjednika, ali su na kraju svi žudno prionuli na gozbu. I isposnici i gurmani, okupljeni za stolom

Jednog sunčanog dana, Juan Ruiz nenadano je izišao iz zatvora i opet zauzeo svoje mjesto u crkvi u Hiti. Nema pisanih tragova da se pokajao ili odustao od poklika u čast puti i života

U 13. stoljeću, tom stoljeću smrti i ljubavi, vjerskog zanosa i putene utjehe, Boccaccia, Dantea i Petrarce, rođen je 1284. u Španjolskoj, vjerojatno u Alcali de Henares, Juan Ruiz, poznatiji kao arhiđakon iz Hite, Arcipreste de Hita. I on je bio svećenik, baš kao i puteni pjesnik biskup Philippe de Vitry, dijete istog stoljeća koji je ono uspoređivao sir i vrhnje s putenom nasladom, i za života je stekao slavu svojom knjigom pjesama, ogleda i priča „Knjiga o dobroj ljubavi“, jednom od najpoznatijih djela srednjovjekovne španjolske književnosti. No, iako svećenik, volio je slaviti duhovnu i tjelesnu ljepotu i ljubav, bio je zaljubljenik u glazbu, a iznad svega u kuhinju. To je, kako se drži, u tom dobu straha od pošasti i fanatičnom traženju spasa u vjeri i bio razlog što je po nalogu nadbiskupa od Toleda, Gila de Albormoza, završio u zatvoru, gdje je napisao najvažnija poglavlja svoje „Knjige o dobroj ljubavi“. Ipak, jedna pjesma se posebno ističe i vjerojatno je izazvala riječi osude strogog nadbiskupa. Svećenik koji je slavio životne radosti nazvao ju je „Bitka između don Carnala, gospodina Karnevala, i done Cuaresime, gospođe Korizme“. I samo par sačuvanih stihova daje nam povoda da naslutimo što je to toliko naljutilo neporočnog biskupa koji je omiljenog arhiđakona iz Hite, onako zapjenjen od bijesa, bacio u tamnicu: „Postavio je na čelo mnogo snažnih pješaka / Kokoši i prepelica, kunaca i kopuna / Veli lonci, kotli, noži, sjekire i oštre britve / Postrojeni svi zajedno uz bok masnih makaruna / Snage kravlje i one ovčje, kraj njih janjci i kozlini / Riču oni, skaču uvis dižuć silnu moćnu graju / Prate ih štitonoše, rapiri i ražnji mesni / Na štitovima, pladnjevima, crnih vina, ko u raju“... Ima u Karnevalovoj vojsci pršuta, slanine, kobasica i divljači, veprova, medvjeda, jelena i fazana koji stupaju u boj protiv moćne ali mučne Korizme. Ali ona ima svoje brigade: - „Prvi baš od sviju mojih što ranio je don Carnala/ Bio je to morski brancin i zada mu ugriz jak / Natjera ga u bijeg na čas što je svima bio znak/ Da će i gospa Cuaresima, uzeti svoj posni danak. / A od strane od Bayona pristigli su raci, hlapi / Ubili su sve prepelice i uškopili sve kopune. / Iz ušća Henares rijeke stigle su i hitre lignje / Goleme i tako moćne, od Guadalquivira šireć krake.“U tom ljutom boju nije bilo pobjednika, ali su na kraju svi žudno prionuli na gozbu. I isposnici i gurmani, okupljeni za stolom, u slavu života koji je plamtio u ćeliji arhiđakona iz Hite, kojega ni u najgorim trenucima iskušenja u sjeni Sotone koji mu se u snovima približavao s golemim užarenim ražnjem s nanizanim kopunima i praščićima, nije pokolebalo ni prijeteće izopćenje. Pa ipak, jednog sunčanog dana, posve nenadano, izišao je iz zatvora i opet zauzeo svoje mjesto u crkvi u Hiti. Nema pisanih tragova da se pokajao ili odustao od poklika u čast puti i života u tom dobu smrti. Kako pretpostavljaju, izdahnuo je nešto prije 1351., budući da je na njegovo mjesto u toj godini, njegov tamničar, nadbiskup od Toleda, postavio nekog poslušnika po imenu Pedro Fernandez, koji je u svemu slušao svog uzvišenog prelata. Poslije tog obrata, na žalost, nije više zabilježeno da se u Kastilji ikada poveo rat između slavnog gospodina Karnevala i vrle gospođe Korizme.