Plaća mi je gotovo 2000 eura, ali stalno maštam o povratku
Bjelovarac Roman Leko ni nakon pet godina u Münchenu, gdje je zasnovao obitelj, nije se pomirio sa životom u tuđini
Ako mi kći ovdje krene u školu, svjestan sam, bit će gotovo, ostat ćemo ovdje, kaže Roman koji ima još četiri godine da pripremi povratak Bjelovarcu Romanu Leki se u pet godina koliko je u Njemačkoj puno toga promijenilo. Svladao je jezik, napredovao od pomoćnog radnika u restoranu do šefa smjene hotelskog banketnog odjela, zasnovao obitelj, a stan od 15 kvadrata zamijenio normalnim domom za svoju sad već četveročlanu obitelj. Jedino je ista ostala snažna želja za povratkom. – Muči me nostalgija, stalno mi je u glavi povratak... – počinje priču 31-godišnji Roman koji s diplomom hotelijerskog fakulteta u Opatiji radi u münchenskom hotelu “Maritim”. – Ne, nisam požalio što sam došao, stekao sam iskustvo, osamostalio se... Ali, moj je dom u Hrvatskoj. Ovdje vam nema tko pričuvati dijete kad zatreba, uvijek ste pod stresom. I moji žive za to da se vratimo. Tata ima kafić i ja bih ga trebao preuzeti, a volio bih da to bude najkasnije za četiri godine kad će mi kći Anđela krenuti u prvi razred. Ako ovdje krene u školu, onda je gotovo... Govorim našim ljudima ovdje da ću se vratiti u Hrvatsku, ali odmahnu rukom, misle da od toga neće biti ništa. Svi kažu da je kod nas ljepše, ali ostaju ovdje... – ističe Roman. I stalno dolaze novi. Samo u “Maritimu”, gdje je Roman bio prvi Hrvat, u posljednje dvije godine posao je našlo osam ljudi. Među njima je šef kuhinje hotelskog à la carte restorana, Zagrepčanin, kojem će se ovih dana pridružiti i supruga s troje djece tinejdžera. Većina se, poput Romana, prvo okušala u Hrvatskoj. On je dva ljeta radio na moru kao sezonac.
Konobario s diplomom
– Radio sam, nakon fakulteta, kao konobar za plaću od 3500 kuna. Drugo ljeto bio sam smješten u sobi za dvanaestero, higijenski uvjeti bili su nikakvi, a nisu mi htjeli dati ni ugovor dulji od tri mjeseca. Zatim sam neko vrijeme pomagao roditeljima u kafiću, slao molbe, išao na razgovore, mislio sam da neće biti problema s poslom, ali nisam ništa uspio naći... Kako su moji baka i djed zaradili mirovine u Münchenu, ondje su imali smještaj, odlučio sam s mojom današnjom suprugom i to pokušati. Sjeli smo u moj stari auto i u München. Našli smo se u sobici od 15 kvadrata, bez TV-a, interneta, znanja jezika... Ušteđevinu sam uložio u petomjesečni tečaj jezika, što me stajalo 1500 eura, a moja tadašnja djevojka zaposlila se u jednom srpskom restoranu. U međuvremenu sam dobio broj jednog našeg čovjeka ovdje i on mi je pomogao da dođem u “Maritim”. Nijemci ne gledaju diplomu i prvih sam pet mjeseci radio za 600 eura kao praktikant na serviranju doručka. Napredovao sam, a godinu dana dobivao sam njihov minimum, 1300 eura, a zadnjih godinu dana mi je plaća 1850 eura. Ali, u međuvremenu je došlo dvoje djece, uz Anđelu sada imamo i šestomjesečnog Antu i morali smo se iz naše sobice preseliti u pravi stan. Plaćamo ga 900 eura, što za ovdašnje cijene nije puno, ali bilo nam je lakše kad smo živjeli samo sa 600 eura, jer tad nije bilo izdataka za stan – priča Roman, koji je sa suprugom tih prvih godina uspio uštedjeti za auto, a redovito su išli i na ljetovanje. – Sada supruga, iako nije radila, dobiva rodiljsku naknadu od 300 eura i za svako dijete doplatak od 190 eura. Nijemci to daju za djecu do 18. godine. Živimo normalno, ali stan je trošak i bilo bi jako teško da plaćamo jaslice, koje su 500-600 eura. Vrtić je povoljniji, 200-300 eura. Ne ide svim našim ljudima matematika jednako dobro, pa se mnogi, kaže Roman, zalete i nakon tri plaće dižu kredit za auto da bi u Hrvatskoj vidjeli kako im ide. On je za pet godina star BMW od 11.000 eura štedio godinu i pol.
U restoran nisu izišli
– Koliko bi mi za to trebalo u Hrvatskoj? Mnoge stvari bolje je ne uspoređivati – kaže Roman, koji je nedavno u “Maritim” povukao i suprugina brata. – Tužno je što smo prisiljeni otići, ogorčeni smo na naše političare... U sinjskoj obitelji moje supruge bilo je troje djece i sad je sve troje u Njemačkoj. Ovdje se većina snađe i živi bolje. Ja, recimo, dobijem i božićnicu gotovo u visini plaće, 150 eura za godišnji od 30 dana i sl., ali nije to slatko, uvijek ste stranac... Nakon pet godina u tuđini, priznaje da je imao i nerealna očekivanja. Kao dijete gledao je baku i
Tužno je što smo prisiljeni otići, uvijek ste stranac. Ogorčeni smo na naše političare... Ovdje se može zaraditi i živjeti pristojno, ali ne treba dolaziti s nadom u nekakvo bogaćenje
djeda koji su iz Njemačke dolazili s novcem i gradili kuće. – Tek sad znam kako su živjeli, radni su vijek proveli u sobici, odricali se, u restoran nisu izišli. Mislio sam da će meni s diplomom biti lakše, ali ne ide to tako. Osim toga, mi smo navikli na komotniji život od te generacije i zato ovdje ne treba dolaziti s prevelikim nadama i maštati o bogaćenju – zaključuje s uzdahom Roman. Na šalu da će u Njemačkoj uskoro biti toliko Hrvata da će se osjećati kao doma, samo se gorko osmjehnuo i dodao: “Da, već sad u Münchenu nema kvarta bez hrvatskog kafića...”
JOSIP ĐAKIĆ: Tko razgovara i usuglašava stavove, može doći do konačnog rješenja, a o stvarnoj podršci, doći će vrijeme kada će se odlučivati o tome