Bez svijesti da je svako dijete i dijete cijelog naroda nema pozitivne demografije

Demografski potop Hrvata je najvažnije pitanje za koje nema valjanog odgovora. Djeca su ranije u svakoj obitelji bila potpora za život, a naročito u starosti roditelja. Kad je ujedinitelj Njemačke Otto von Bismarck uveo mirovinsko osiguranje tada su djeca bila manje važna, premda za starost roditelja, te je to bio razlog smanjenog rađanja, a u današnje vrijeme i pobačaja. U Hrvatskoj je prije nekoliko godina bilo toliko pobačaja točno koliki je bio broj umrlih. To znači da jedan narod hotimičnim pobačajem uzrokuje svoj nestanak. Kao što su djeca svojim radom osiguravala život starih roditelja tako danas djeca osiguravaju mirovinski dohodak starijih, ne samo roditelja, nego i svih drugih članova naroda. Time biva jasno da djeca nisu samo nada svojih roditelja, nego i svih članova naroda. Tako djeca nisu samo djeca roditelja, nego se ona i djeca svega naroda, kao “naša djeca.” Budući da je to tako, onda se podizanje djece ne može ostaviti samo na brizi roditeljima, nego na jednakoj brizi cijelom narodu. Bez djece ne će biti budućnosti ni za roditelje ni za narod. Pobačaje država stoga ne može dozvoliti jer time sječe granu na kojoj stoji narod i njegova država. Ako neka obitelj ili osoba ne može ili ne želi primiti dijete, onda država osigurava rađanje i odrastanje djeteta, jer je to dijete budućnost svakoga od nas. Svako je dijete u stanju narodnog izumiranja blago naroda, za koje se država u suradnji s roditeljima ili bez njih brine. Kao što se zajednica brine za zdravlje i život svih svojih članova tako još više za djecu, posebno onu koja se imaju roditi. Majke mnogobrojne djece bi trebalo plaćati kao i “tete” u vrtićima sve do punoljetnosti djece. Onim majkama, djevojkama i maloljetnicama koje nisu spremne primiti dijete država bi to dijete trebala prihvatiti i dati na posvajanje u suglasnosti s majkom ili bez toga. To je ozbiljna briga koja osigurava pozitivnu demografiju i spas naroda. Bolje je da narod daje sve od sebe za rađanje svakog začetoga djeteta i njegovo podizanje, nego da nas nestane. Naravno da izučeni kadrovi ne čekaju da im država osigurava zaposlenje ili traže posao vani, nego da se trude da i sami svojim radom omogućuju život svojoj obitelji i zajednici. To se naziva domoljublje. Posebno bi država morala mladima koji ulaze u brak olakšati dobivanja stana, što je najbolnija teškoća mladih, a ne ostaviti to privatnicima koji obično zbog skupoće nemaju ljubavi prema svome narodu i njegovoj budućnosti. Trebalo bi prekinuti sa shvaćanjem da se dječjim dohotkom pomaže roditeljima u podizanju njihove djece. U potopu naroda svako dijete treba smatrati i djetetom naše zajednice, koje nazivamo “našom djecom”. Tada ne će biti zamjerki za dječji doplatak. Koliki su izdatci za djecu tolika je i briga i ljubav države ne samo za djecu nego i za svoju budućnost.