Za Hrvatsku najslabije Igre nakon Lillehammera
Janica, Ivica i Fak teško će se ponoviti, ali držim da ne smijemo odustati od podrške zimskim sportovima, kaže voditelj naše misije Damir Šegota
Besplatni internet imali smo čak i u javnom prijevozu, a iznenadilo me koliko malo ljudi govori engleski, prenio je dojmove Damir Šegota Netom okončane 23. ZOI Južnokorejci su iskoristili za demonstraciju svoje tehnološke moći, no iznenadili su i nekim svojim nesavršenostima s kojima se suočavao i šef misije HOO-a u Pyeongchangu Damir Šegota: – Iznenadila me njihova točnost i preciznost, no uz to je išla i poprilična krutost i, ako nisi nešto imao napismeno, ništa se nisi mogao dogovoriti. Iznenadilo me i da u toj zemlji tako bliskoj SAD-u jako malo ljudi govori engleski jezik pa se mnogi policajci, zaštitari, pa i volonteri nisu mogli sporazumijevati s gostima. Nevjerojatno mi zvuči da je više ljudi govorilo engleski u Sočiju nego u Južnoj Koreji. Šegoti su ovo bile četvrte zimske Igre, najslabije posjećene od prethodnih triju: – Na borilištima je bilo primjetno manje gledatelja, osim na onima gdje su Korejci imali svoje finaliste. Stigao sam pogledati hokejaški polufinale između Rusa i Čeha i vidio polupraznu dvoranu, a sjećam se da sam u Vancouveru na polufinale jedva ušao s akreditacijom vođe tima.
Skendera nepotrebno blatili
Ono u čemu su Korejci prednjačili bila je internetska povezanost. – Domaćini su dominirali prezentacijom svoje tehnološke razvijenosti što se uvelike očitovalo i u nevjerojatnoj povezanosti s internetom. U svim službenim automobilima imao si mrežu, a i čim bi se približio nekom borilištu, automatski bi se spajao na internet. Još od Igara u norveškom Lillehammeru (1994.) hrvatski zimski olimpijci nisu imali ovako skroman učinak. A i tada je jedan skijaš (Pavlek) imao najbolji plasman (27. u veleslalomu). – Premda smo bili brojniji nego u Sočiju gdje smo imali 11, a ovdje 19 sportaša, ove su Igre bile najslabije od svih na kojima sam ja vodio misiju što možemo pripisati i okončanju karijera Janice i Ivice Kostelić i odlasku Jakova Faka pod slovensku zastavu. Ovaj put skijaši su imali pet najboljih plasmana na ovim Igrama, ali svi su bili daleko od postolja. – Treba biti pošten i reći da je Hrvatski skijaški savez najorganiziraniji savez, pogotovo njegov alpski dio i žalosno bi bilo da je netko bio bolji od njih. Zubčić je u alpskoj kombinaciji postigao svoj najbolji rezultat, ali je zato u veleslalomu bio prilično ispod očekivanog. U slalomu se najviše očekivalo od Vidovića, a na koncu su Rodeš i Kolega bili naši mali
junaci te discipline. Nordijsko skijanje kod nas je samo dio Hrvatskog skijaškog saveza. – Najbolji rezultat u skijaškom trčanju izborio je biatlonac Krešimir Crnković koji je u slobodnom stilu bio 47., dok je Edi Dadić bio 53. Od Gabrijele Skender, s obzirom na to da joj je tek 18, nismo puno ni očekivali, a Vedrana Malec nastupala je pod temperaturom pa nije dala svoj maksimum. A baš je u tom sportu nastao prijepor koji može biti pokazni primjer u kakvom ozračju nijedna reprezentacija više ne smije otići na veliko natjecanje. Zbog odluke Odbora za nordijsko skijanje da na Igre ne ide 16-godišnji Marko Skender (sin izbornika Zorana Skendera), nego biatlonac Krešimir Crnković, nordijci su u Pyeongchang došli posvađani. A sve je kulminiralo jednom nespretnom izjavom Crnkovića u kojoj se žali da je izbornik otišao u Hrvatsku prije posljednje utrke pri čemu je zaboravio napomenuti nešto jako važno: – Crnković se prijavio za utrku na 50 kilometara, a uopće nije donio odgovarajuće skije pa je meni rekao da mu je trener dao karticu i da će on kupiti skije na licu mjesta što baš i nije uobičajeno kada su OI u pitanju. Kada se klupko iza ishitrenih izjava počne odmotavati, onda se počnu i postavljati pitanja pa će na kraju ispasti da je Skender blaćen nizašto.
Jesu li bobisti turisti?
S obzirom na to da je Daria Obratov bila 27. od 28 sanjkašica, a bobisti 28., odnosno 29. u konkurenciji 30 odnosno 29 posada, u nekim se hrvatskim medijima to interpretiralo kao sportski turizam. – Svi ti plasmani uglavnom su naša realnost u zimskim sportovima jer mi nemamo staza za bob i sanjkanje. S druge strane, svi oni koji su izborili olimpijske norme ovdje su od organizatora imali plaćen smještaj i hranu, a Korejci su i snosili i oko 70 posto putnih troškova. A oprema koju su naši sportaši imali bila je sponzorska – kaže Šegota. Hrvatska sportska javnost ponekad se pita treba li Hrvatska uopće investirati u sportove bez tradicije i infrastrukture? – Imali smo Ivicu i Janicu, a potom i Faka, oni su nas uvjerili da mi možemo biti dobri i u zimskim sportovima. No realnost je takva da su takvi rijetkost. Sigurno da ima još takve djece, no u njih bi trebalo sigurno puno uložiti. Držim da ne trebamo odustati od zimskih sportova, ali da u toj podršci moramo imati društvu prihvatljivu mjeru – zaključio je Šegota.
Sljedeće ZOI su 2022. u Pekingu, a skijaši se nadaju da će tada imati kandidate za odličje Hrvatska nema staze za bob i sanjkanje pa su onda pretposljednja mjesta realnost