Remek-djelo ruske autorice Ljudmile Ulicke u kojem je tiho i mudro pokopala sovjetsku epohu
Roman “Zeleni šator” vodeće ruske i europske spisateljice Ljudmile Ulicke na našu sreću objavila je Fraktura pod uredničkom paskom Romana Simića, a preveo pouzdani Igor Buljan. Riječ je o sasvim sigurno jednom od ponajboljih romana koji su se posljednjih desetak godina pojavili u svjetskoj ponudi knjiga. Nije slučajno da je baš “Zeleni šator” bio najprodavanija knjiga 2011. godine u Rusiji, državi u čijim su velegradovima neke knjižare doslovno otvorene dvadeset i četiri sata na dan. I imaju kupce. Ljudmila Ulicka, koja je 2013. posjetila Zagreb i Pulu, poznata je hrvatskim čitateljima po reprezentativnom nizu prevedenih knjiga, a u “Zelenom šatoru” zapravo je ispisala decentni i dostojanstveni nekrolog čitavoj jednoj epohi ruske, a onda i svjetske povijesti. Naravno, riječ je o sovjetskoj epohi, o Sovjetskom Savezu koji su čvrstom rukom vodili Lenjin, Staljin, Hruščov i njihovi nimalo svileniji nasljednici, ali “Zeleni šator” nikako nije povijesni roman. Ili nije samo to. U njegovu dramatičnom epicentru tri su glavna lika, Moskovljani Miha, Ilja i Sanja, tri manje-više zanesena i idealistična momka koja pratimo na njihovu burnom putu od dječačkog doba pa do zrelosti. Oni su zaljubljenici u umjetnost, napose u književnost, posvećenici fotografije ili glazbe, neukalupljenici u sistemu koji je htio smrviti sve što nije ukalupljeno. Dakle odličan “štof” za punokrvan europski roman prepun psihološkog mudrog i senzualnog psihologiziranja, ali i lucidnih društvenih i političkih opservacija snažne, upravo iznimne intelektualnosti. Ako ste to očekivali, nije “Zeleni šator” nikakva plakatski površna i u krajnjem slučaju zakašnjela kritika komunističke diktature ni ofucana žalopojka nad nevinim žrtvama diktature proletarijata. Ne. “Zeleni šator” je dokaz da je i u 21. stoljeću moguće napisati klasičan, veliki roman razvedenog fokusa koji nevjerojatno dobro korespondira sa sadašnjošću, koji je i poučan i iskričav, prepun onih ruskih umjetničkih dubina i veličanstvenog ruskog patosa u najboljem značenju te riječi. “Zeleni šator” relevantan je roman o jednom borbenom periodu ruske povijesti u kojem ljudi nikako nisu bili samo objekti i roblje nekakvog Politbiroa, nego su se i napajali kulturom i živjeli kulturu intenzivnije nego u mnogim drugim naoko slobodarskijim i otvorenijim društvenim uređenjima. Majstorski je Ljudmila Ulicka iz stranice u stranicu opisala tu moskovsku buržoaziju koja uživa u poeziji i klaviru prilagodivši se, samo onoliko koliko je to bilo potrebno, običajima novog, navodno besklasnog društva. I majstorski je u to društvo utkala i sudbine svojih junaka, njihovih prvo pubertetskih, a onda i odraslih ljubavi, njihove rođake, napose karizmatični lik Sanjine bake Ane Aleksandrove koji nekako proročki snažno lebdi nad cijelim ovim opsežnim romanom vrijednim svake minute čitateljske pažnje. Svijet samizdata i tamizdata, tajnog aktivizma, diskretnih parastosa i strastvenih romantičnih ljubavi, ljudske krutosti, izdaje i špijuniranja svijet je koji nam dočarava Ljudmila Ulicka ispisujući ponajbolje literarne stranice današnjice. Maestralni su njezini opisi nekih dramatičnih scena iz novije sovjetske povijesti kao što su to scene s tajanstvenog Staljinova sprovoda, na kojem je prevelika gomila pregazila na stotine ljudi kojima su i široke moskovske ulice bile premale da bi svi sigurno mogli odati počast komunističkom caru nad carevima. Više su nego zanimljive stranice u kojima Ulicka piše o ponajboljim ruskim pijanisticama i pijanistima, upućeno analizirajući njihove glazbene kvalitete. Ili kada zaneseno vodi svoje junake moskovskim interijerima i eksterijerima u kojima su živjeli ruski literarni velikani koje poznaje cijeli svijet. A kako Ulicka završava svoj obiteljski roman pun preokreta i zapleta, tragedija i zabluda, empatije i surovosti? Tihom smrću pjesnika Josifa Brodskog 28. siječnja 1996. godine u sigurnosti američkog sna s kojom je, uvjerena je autorica, umrla i jedna epoha koja je obilježila život Ilje, Mihe i Sanje, tri tipično netipična ruska muškića. Ukratko, “Zeleni šator” autentično je remek-djelo.