Iza čempresa

Kratke priče objavljuje na portalima i u nekoliko zbornika (West Herzegowina Festival 2017, Kultipraktik, GKS Samobor, blacksheep.rs, Oksimoron…). Kratka priča „Munjara“pohvaljena je na natječaju „Moje drago serce“2016. godine. Polaznica je radionice kreativnog pisanja CeKaPe Zagreb koju vodi prof. Miroslav Mićanović. Živi i radi u Zagrebu.

Pokušavam smjestiti zvuk koji iz dvorišta zgrade dopire kroz širom otvoreni prozor. 3:23. Dvotočka između brojeva zloslutno žmirka otkidajući vrijeme. Sekunde se gotovo podudaraju s pulsom na oznojenom vratu. Za sada. Sparno je i mokro. Oči držim širom otvorene, nisam sigurna jesam li u tom mrtvom mraku oslijepila pa tupo zurim u jedinu svjetlost koje se mogu dohvatiti – 3:26. Jesam li prvo registrirala zvuk i zato otvorila oči ili obratno? U kuhinji je uključena perilica suđa, u kupaonici mašina za veš. Svi ti zvukovi u mraku čine se prijeteći i strani, s buđenjem netko me prebacio u drugu paralelu, o kojoj ne znam ništa, ni gdje je počela, ni tko sam ja u njoj, subjekt ili tek predmet kojim se upravlja, pokraj kojeg se prolazi ili na kojem se vrši radnja. Ispod prozora je trava, iza trave red čempresa i stare, trošne kućice. Dok su sadili čemprese, bili su tek izdanci. Sadnice su s godinama dobile na važnosti, a nekretnina na cijeni. Međa od niza stabala, koja razdvaja njih od nas, ili nas od njih, ovisno o danu i situaciji, jača je od armiranobetonskih zidova zgrade, neprobojna i bez mogućnosti da postane nešto drugo: podloga za božićne ukrase, ogrjev ili tek mrtva priroda. A nekad davno sve je bilo jedno – naša zgrada jedna od istrošenih potleušica, oni prije nas – njihovi, a mi, tek nečiji poznanici, susjedi, sugrađani... kao da smo mi ti koji su krivi za njihovu nesreću, za nenajavljenu deložaciju bespravno sagrađenih nastamba naših prethodnika, nemilosrdno izbacivanje, pa onda rušenje svih onih mjesta koja su nekima od njih još jučer značili bliskost i toplinu. Nismo mogli znati! I sad se više ništa ne može! Oni nas ipak svakodnevno podsjećaju na naš nametnuti, prisilni grijeh, gledaju kao okrutne okupatore i mrze nas, baš nas jako mrze. Ne govore to, ne rade ništa, tek tu i tamo provire, razmaknu grane čempresa, kao da žele provjeriti jesmo li još uvijek tu i namjeravamo li još dugo. Kad nas susretnu na cesti, nas stanare prijeteće, hladne konstrukcije, prave se da ne postojimo. U prolazu tu i tamo pljunu, bace opušak pa nastavljaju dalje svojim putem. Unatoč čempresima koji nas dijele, svjesni su našeg postojanja i dijeljenja istog, raskomadanog prostora. – Zašto ste takvi? Da ste vi drukčiji, možda bi i oni bili – moja majka dobronamjerno pokušava razaznati razlog prihvaćanja nametnutog, na kavi jednog poslijepodneva, dok me gleda kako spuštam roletu prema susjednom dvorištu. – Nismo mi prvi bili takvi. Oni su nas mrzili prije nego smo došli. To im je dovoljno, i nikad neće prestati – zaključujem temu i dodatno navlačim zastore. Kao prava majka, u doživotnoj brizi, ipak nastavlja, naširoko razlaže kako komunikacija uvijek ide u dva smjera i predlaže nešto tiše: – Možda bi im trebala odnijeti onaj ledeni vjetar od prošlog vikenda. Došlo mi je da je pitam je l’ baš isti taj, ali bojim se da ne bi razumjela, jer ona ne zna. Nije osjetila netrpeljivost koja im zaiskri iz očiju svaki put kada naletimo jedni na druge i ne zna ništa o tihom ratu koji traje godinama. Pa tako živimo zajedno odvojeni, ili odvojeni zajedno, jedni pokraj drugih, iza i ispred čempresa. A rat, makar onaj tihi, nikad ništa dobroga ne može donijeti, jer se vlastita osviještenost s obje zaraćene strane obično probudi, a onda i toliko produbi, da se prenosi s generacije na generaciju, i kao da se s učenjem prvih riječi uči i koga treba mrziti ili makar izbjegavati. Ležim, dakle, u toj bjesomučnoj tišini, u 3:32, i slušam neodređeni zvuk koji dolazi iz dubine tame, i zvuči kao da netko sadi cvijeće. Prvo oštro zabijanje lopate, priti- sak dublje u tlo, čizmom ili samo nogom, pa rasipanje sipke zemlje u stranu. Udarac, pritisak, rasipanje, udarac, pritisak, rasipanje. Nakon tri uzastopna ponavljanja čuje se povlačenje, struganje nečim teškim po podlozi pa tabanje zemlje. Smirila sam se, čekam. Puls na vratu ubrzava se. Na trenutak pomišljam da ustanem i pogledam kroz prozor, ali zaustavlja me vlastita inercija, strah, mrak. Možda je kakva životinja? A možda su samo oni. Uskoro će svako buđenje usred noći značiti traženje i prepoznavanje tog nedefiniranog zvuka. Iščekivanje straha, za koji znaš da stiže, ali ne i kada. Zvuk se ponavlja nekoliko noći zaredom, uvijek oko tri sata. Sa zvukom istodobno dolazi i nelagoda. Na trenutke mi se čini da mi se dolje u onom mraku smije svizac iz “Beskrajnog dana”. Ujutro se sve čini glupo i besmisleno, ali strepnja pred onim što ponovno dolazi brani mi izgovoriti to naglas. Jedno jutro David je izrazio želju za igrom školice iza zgrade. Nacrtali smo kućice, s brojevima od 1 do 7. Vlažna cigla na mokrom asfaltu. Grbave linije povučene na brzinu s čudnim nespretnim brojevima na podu, poslagane su kao i kućice iz kojih noću dopiru iskrivljeni zvukovi. Ljetna kiša pročistila je zrak i sad sve djeluje uredno posloženo, bistro i prozirno. Zbog igre nisam sasvim svjesna prostora na kojem se nalazim. Čempresi su još tu, ali sad sam na sigurnoj strani, našoj strani, i sve djeluje jednostavno. Samo mi pogled povremeno bježi ulijevo, prema njima. Možda ipak ne bih trebala biti tu. Možda je baš ta neizvjesnost ono što hrani nepodnošljivost s obje strane. Ali ono što tada vidim, nadilazi neodređenost, proviruje između redaka. Predmet, prislonjen na oljuštenu fasadu jedne od trošnih kućica. Pogledam gore, prema prozoru naše spavaće sobe, s kojeg sam osluškivala zvuk. Prema udaljenosti – to je to mjesto. Prekidam igru. Moram se približiti. Otkucaji rastu. Strah dolazi na mahove i miješa se s glasom razuma koji mi govori: dan je, svjetlo je, nema nikoga, priđi bliže. Strah kao crna linija na ekranu pobjeđuje, amplitude divljaju, nalik sjenama nanizanih katedrala. Približavam se predmetu i nakupini mokre zemlje. Poželim skočiti na nju i rukama mahnito raskopati hrpu crno-smeđeg blata, ali ipak prilazim polako. Metalni dio je vlažan, otkriva nekoliko neosušenih kapljica. Između kapljica vode tanke pruge crveno-smeđe boje. Boje mokre cigle. Boje cikle. Boje... svakako malo previše boje za ovo pročišćeno, svježe jutro. Približim se još jedan korak, stojim pokraj same međe. Virim iza granja, ali ne vidim nikoga. Pazim da ne dotaknem koju iglicu. Svaka kretnja uzdrmala bi nanizane kapljice kiše i unijela nemir. Želim primiti taj predmet u ruke i promotriti ga sa svih strana. Razotkriti svaku nepoznanicu. Za 12 sati večer će prigušiti zvukove i slike će opet krenuti unazad pa sve ispočetka. Beskrajni dan. Hoću li se probuditi? Moram znati. Podižem ruku. Već sam nadomak ručke. Odjednom čujem Davida, koji je zbunjen ostao stajati u pozadini, i u želji da napokon nastavimo prekinutu igru prijekorno govori s druge strane dvorišta: “Mama, mislim da ne bi trebala dirati tuđe stvari bez pitanja?”, i pritom podiže prst u zrak i maše njime prema meni lijevo-desno u znaku “ne-ne”, upozoravajući me kao da smo najednom zamijenili uloge i sad sam ja to nestašno dijete koje se ne uspijeva oduprijeti porivu, ulovljena s prstima u pekmezu, ispunjavajući neiscrpnu znatiželju svojom idućom kretnjom. Odjednom se poželim maknuti, pobjeći, i dok se vraćamo u zgradu i penjemo na kat, prizori i slike, boje i zvukovi roje se, rasprostiru pred nepouzdanjem koje donosi suton.