VIDOVIĆEVA GLUMA I NOVAKOV TEKST ZASLUŽUJU NAGRADE

Već je i nakon prednovogodišnje premijere predstave “Ciganin, ali najljepši” po reakcijama kazališnih kritičara i kroničara bilo jasno da je zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište dobilo novi hit. Nakon predstava za koje se tražila ili još uvijek traži karta više kao što su to “Tri zime”, “Ljudi od voska” i “Tko pjeva zlo ne misli”, za još jednu haenkaovsku predstavu ulaznice se moraju nabavljati tjednima i mjesecima unaprijed. Zbog premalog broja mjesta u gledalištu s obzirom na ogroman interes za predstavu koja je temeljena na nagrađivanom romanu Kristiana Novaka (režiser je Ivica Buljan, a autor dramatizacije Ivor Martinić), uvedena su i dodatna mjesta u prosceniju koja su vrlo atraktivna jer gledateljima omogućuju bliski kontakt s glumcima na sceni. Ako se zna da velik interes publike postoji i za Novakovu “Črnu mati zemlu” u Zagrebačkom kazalištu mladih koja je na repertoaru desetak mjeseci, onda doista živimo u vremenu u kojem je literarnu i kazališnu ponudu u Hrvatskoj obilježio pisac iz Međimurja. Stoga čudi da Novak niti za “Črnu mati zemlu” niti za “Ciganina, ali najljepšeg” nije dobio državnu godišnju nagradu Vladimir Nazor za književnost Ministarstva kulture. Očito članovi ocjenjivačkog suda za tu izdašnu nagradu imaju neke svoje, samo njima znane kriterije po kojima određuju kvalitetu književnog rada, ali to ide na njihov obraz. No, ovaj tekst pišem da bih nakon brojnih kritičara koji su napisali panegirike mladom zagrebačkom glumcu Filipu Vidoviću ponovio to isto. Dakle napisao još jedan hvalospjev čarobnoj glumi jednog mladog, premda već sada iskusnog glumca koji u predstavi “Ciganin, ali najljepši” glumi Sandokana Ignaca iliti Sandija. Svojom glumačkom nježnom i otmjenom interpretacijom automehaničara, a po potrebi i malera, Sandokana Ignaca iz romskog međimurskog naselja Bukov dol, Filip Vidović apsolutno dominira scenom kada god se pojavi na njoj. Njegov izgovor čudne mješavine jezika kojim Sandi govori je potresno autentičan i nepogrešiv. Od svih likova na pozornici, upravo je lik Filipa Vidovića kao eteričnog, vilovitog Sandija najbliži svom literarnom predlošku kako ga je napisao lucidni Kristian Novak. Upravo nas Vidovićev Sandi duboko udara u pleksus svaki put kada svojim kratkim, efektnim i ubojitim rečenicama progovara o većem ili manjem rasizmu i primitivizmu koji čuči u, budimo iskreni, svakome od nas. Stoga, nikako ne bi trebalo propustiti pogledati predstavu “Ciganin, ali najljepši”, ako ni zbog čega drugoga, onda baš zbog Filipa Vidovića, jer tako proživljene i neprocjenjive uloge nisu baš toliko česte niti u većim kulturnim središtima od Zagreba. Upravo je Filip Vidović svojim talentom i trudom (naravno, uz Novakov tekst) napravio jako puno za promicanje istine o Romima zbog čega bi mu baš Romi trebali najdublje zahvaliti.