Kristina Baticeli filmom ujedinila vjernike i ateiste
Dokumentarni film Crna ovca bistrička, duhovita i topla priča o ateistici odrasloj u najvećem hrvatskom svetištu
Razgovarajući s vjernicima iz svoje okoline, upoznala je i učenicu osmog razreda koja je bila uvjerena da su upravo ateisti stvorili Auschwitz Milena Zajović Kada govorimo o razlikama između vjernika i ateista, toliko se često ukopavamo u rovove vlastita tabora, da više ni ne slušamo što druga strana ima reći. Kristina nije “agresivna ateistica”, baš suprotno. I upravo zato odlučila sam sudjelovati u pričanju njezine priče – rekla nam je nakon premijere redateljica Višnja Skorin, profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti na kojem je i upoznala Kristinu Baticeli, talentiranu videonovinarku i montažerku koja je na studij došla iz Marije Bistrice, najvećeg hrvatskog marijanskog svetišta.
Najljepša iznenađenja
Njihova druženja u podrumskom studiju Televizije Student polako su prerasla u zajednički rad na filmu “Crna ovca bistrička”, jednom od najljepših iznenađenja ovogodišnjeg ZagrebDoxa nakon kojega je uslijedila i jedna od najduljih rasprava u povijesti tog festivala. Film prati osobnu odiseju mlade Kristine, rođene i odgojene u obitelji kojoj je vjera visoko na listi životnih prioriteta. Priopćiti roditeljima da više ne vjeruje u Boga zato uključuje proces bolnog “autanja”, sličan onome kojeg prolaze pripadnici LGBT zajednice kada se moraju suočiti sa svojim obiteljima. – Ne želim biti najmanje voljena od troje djece – govori Kristina u jednom od tužnijih dijelova filma. Na svojem putu razgovara s dečkom, bratom i sestrom, prijateljima, frizerkom... odreda vjernicima koji se nadaju da će ju život “vratiti na pravi put”. – Čini mi se da moj ateizam u početku nitko nije shvaćao preozbiljno, ali kako su se naši razgovori intenzivirali, mojim je roditeljima bilo sve teže. Mnogi ljudi s kojima sam razgovarala smatrali su da je ateizam nešto iznimno loše, da osoba koja ne vjeruje u Boga ne može biti moralna. Snimajući film, susrela sam se i s učenicom osmog razreda jedne osnovne škole koja je bila uvjerena da su ateisti stvorili Auschwitz, što uostalom piše i u njezinu udžbeniku iz vjeronauka – rekla nam je Kristina Baticeli.
Zaljubljena u katolika
Stvari su se dodatno zakomplicirale kada se zaljubila u Krešu, vjernika koji priželjkuje crkveno vjenčanje i djecu koju će odgajati u katoličkom duhu. Može li njihova ljubav biti jača od ideoloških razlika? Čini se da može i hoće, jer upravo je Krešo čvrsto držao Kristininu ruku na premijeri filma. Šteta je što na festival nisu uspjeli doći i njeni roditelji, jer bili bi ponosni da su vidjeli kako je upravo njihova kći otvorenošću svojeg srca i uvažavanjem različitosti bar na jednu noć ujedinila vjernike i ateiste u jednoj lijepoj i iznimno potrebnoj priči. Što današnji mališani znaju o američkim domorocima? Mame i tate, bake i djedovi, koji su ih dopratili na premijeru “Indijanske priče” u Kazalište Žar ptica znaju ono što su, kada su oni bili djeca, gledali u bezbroj vesterna koji su se tada vrtjeli na jednoj jedinoj televiziji. Znaju ono što su iz tih filmova živjeli na obližnjoj livadi. No, za ovu priču, koju je napisala Zinka Kiseljak po motivima bajki sjevernoameričkih Indijanaca, nije od presudne važnosti tko su junaci na kazališnoj sceni. Za najmlađe oni su baš kao i sva druga čuda koja ih ondje čekaju; poput vila, princeza, zmajeva... To čudo ovdje odjekuje u ritmu tam-tama (glazba Borna Šercar), dok djeca bez daha prate priču koja ih uči da Zemlju nismo naslijedili od naših predaka, nego smo je posudili od potomaka. Saša Broz režira tekst kao priču u priči, s brzim i razigranim izmjenama likova. Neki dijelovi su strašni, neki smiješni, uvijek poučni. Prenosi ih razigrani ansambl u kojem svaki glumac ima nekoliko uloga. Mali gledatelji najbolje reagiraju na one koje su i smišljene da ih nasmiju. Tako je Domagoj Janković odličan Los, Ante Krstulović Skakavac, Zoran Pribičević hrabri ratnik, Petar Atanasoski Lovac. Amada Prenkaj i Lucia Stefania Glavich Mandarić dominiraju plesnim dionicama (koreografija Blaženke Kovač Carić), a svima “kormilari” Ranko Zidarić u ulozi poglavice. U plesu najbolje do izražaja dolaze kostimi Marite Ćopo, a scenom koju su kreirale Ana Martina Bakić i Ivana Knez i koja je pojednostavljena do osnovnih simbola, vlada skulptura Miljenka Sekulića. Na “Indijansku priču” treba odvesti djecu, jer nakon nje će mnogi mališani sanjati život u indijanskom plemenu. Baš kao mi nekada.