Naš je Sabor živi dokaz da besposlen čovjek poludi

Stara doskočica da je narod “u banani” nakon Panenićeva praskanja u smijeh ima novi smisao: da je narod “u Saboru” bilo bi puno primjerenije

Bilo je samo pitanje vremena kada će Branimir Bunjac, jedini saborski zastupnik koji je stalno na poslu i koji onamo stiže pripremljen i argumentiran, ostati i doslovno sam. Te je noći ponešto htio reći o građanima Hvara koji nemaju struju, vodovod, kanalizaciju ni asfaltiranu lokalnu cestu iako su platili visoku cijenu legalizacije, a svoje drugo izlaganje posvetiti problematici brodogradnje, ali ga u praznom auditoriju nije imao tko čuti. “Bilo je to neobično iskustvo, nikad još nisam govorio stolcima”, rekao je kasnije novinarima Bunjac, sudionik povijesne sjednice Sabora, povijesne zato što je prvi put u povijesti trajala čak 31 sat. Rasprava se odvukla do duboko u noć, prema jutru, pa ju je poput kakva gazde koji je pijanim gostima ostavio ključ od birtije i otišao leći, u neko doba napustio i sam predsjednik Sabora Gordan Jandroković, kasnije priznajući da je radije čitajući s portala nadoknadio propušteno. A propustio je štošta, uključujući i neobuzdani smijeh Tomislava Panenića, Mostova zastupnika, jednu od svjetlijih točaka viđenih u visokom Domu kojim predsjeda: trenutak kada se političar, tijekom izlaganja o poskupljenju cijene banana, nasmijao sam sebi. No, ovu prostodušnu, gotovo djetinju gestu nadvisuje činjenica da je jako, jako daleka od hrvatske stvarnosti koja o bananama, kako prije tako i poslije poskupljenja, može samo sanjati i pritom plakati. Toj se temi, ipak, smijati mogu samo rijetki, među njima i oni koje smo sami birali. Umjesto da se late lopate pa se organizirano, u autobusima, te noći upute čistiti snijeg u zatrpanom Gorskom kotaru i Lici, pa tako skrenu pozornost medija na “silovanje demokracije” koje prebacuju vladajućima, svoje skupo plaćeno radno vrijeme oporbeni prvaci radije su iskoristili za podnošenje 400 (!) amandmana na predložene izmjene saborskog Poslovnika koje “zatiru njihovo pravo da govore”. O toj tematici raspravljali su 17 sati i pritom su vrata Sabora, kao i djelatnike koji ondje rade za 3500 kuna, držali otvorenima cijeli dan i cijelu noć do jutra, što nije zabilježeno ni u ratno vrijeme. A tema nije bila ni Vlada u sve većoj krizi, ni usporavanje rasta BDP-a ni prijeteća katastrofa koja proizlazi iz “Lexa Agrokor” ni demografska katastrofa Hrvatske ni iseljavanje, već oni sami. Pa, ipak, ni taj podatak nije bio dovoljno motivirajući faktor koji bi opoziciju natjerao da ostane u klupama i stane iza vlastita stava da ih vladajući “neće ušutkati”, već su sabornicu radije ostavili praznu i u njoj Bunjca da je čuva. Slika je to i prilika nedopustive, ali i nepopravljive bijede hrvatske politike koju tužnom analogijom prati i društvena kriza prema modelu “prazan Sabor, prazna, sve praznija Hrvatska”. Dok država odumire i materijalno i duhovno i populacijski, Hrvatski sabor je postao vrlo skup dječji vrtić i do apsurda doveden čvrsti, živi dokaz da besposlen čovjek poludi što ponekad, dok trkelja o bananama, ali tek ponekad, i osvijesti. Narodna doskočica da je narod “u banani” ovih je dana, nakon Panenićeva praskanja u smijeh, dobila posve novi smisao. Da je narod “u Saboru”, kao izraz sveopćeg potonuća, bila bi puno primjerenija.