Oficiri su tražili pištolje da drže red. Odobrio sam. To je vojnički kodeks
Da smo nakon Oluje išli na istočnu Slavoniju, po nekoliko tisuća vojnika bi poginulo
I Grčka je bila u NATO-u pa su Turci podijelili Cipar. Iz mog iskustva, to da imamo jamstvo NATO-a jesu priče lijepe za uši, ali opasne za državu Znalo se da je general Petar Stipetić u hrvatskoj javnosti poštovan, no koliki je bio njegov ugled, najbolje se vidi otkako je objavljena tužna vijest da je preminuo. U “okrugloj” godini, 2015., kada se u Hrvatskoj obilježavalo nekoliko važnih ratnih obljetnica, Stipetić je u čak dva intervjua Večernjem listu otkrio mnoge ne toliko znane detalje. U njima se uvijek zalagao i za jačanje i čuvanje HV-a.
Spremnih 10.000 vojnika
Objasnio je i situaciju na istoku RH u trenutku pokretanja Oluje. Otkrio je da smo tada tamo imali “nešto više od 50 tisuća vojnika. Znači, nisu to bile male snage. Bili smo dovoljno jaki i spremni da se odupremo i jačim napadima s istoka. Moja je procjena bila da tim snagama možemo desetak dana braniti istočnu Slavoniju”. A dalje? “Prema planu Oluje, kad se oslobode sektori Sjever i Jug, sve elitne postrojbe, posebno gardijske brigade, trebale su biti prebačene u istočnu Slavoniju, plus dio pričuvnih brigada, te da onda žestoko udarimo i razbijemo protivničke snage na istoku Hrvatske. Takav je bio plan. I sada kažem, sreća je što se taj plan nije realizirao, jer bi bilo velikih žrtava”. A koliki bi gubici bili? “Po nekoliko tisuća vojnika sa svake strane. Bili bi to izravni sukobi u ravnici, nepovoljan teren, nadmoć u ljudstvu odigrala bi svoje, no bilo bi to nešto slično Srijemskom frontu 1945.” Želio je general objasniti i tvrdnje da se zapovjednik snaga pobunjenih Srba pukovnik Čedomir Bulat s vojskom izvukao na čelo izbjegličke kolone i ostavio svoj narod? “To nije točno. U izbjegličkoj koloni bilo je oko 25 tisuća ljudi, od čega 5-6 tisuća vojnika. Nakon što nisam uspio privoljeti te ljude u Topuskom, da ostanu na svojim ognjištima, došli su mi srpski predstavnici s idejom da sami drže red u izbjegličkoj koloni i za to tražili 50 pištolja. Odobrio sam im 100 pištolja, svi njihovi oficiri zadržali su osobno naoružanje jer sam smatrao da treba poštovati vojnički kodeks. I onda su oni sami organizirali red. Čedo Bulat bio je ponosan; odbio je moju ponudu da ga osobno zbrinem u svom automobilu i da se presvuku u civilnu odjeću kako bi smanjili opasnost od incidenta tijekom izvlačenja. ‘Ne, ne. Ja idem sa svojim narodom’, odgovorio mi je. I danas sam sretan što je to izvlačenje prošlo bez ijednog ozbiljnijeg incidenta”, objasnio je Stipetić. Upitan o tome da naši ljudi misle da smo ulaskom u NATO za sva vremena riješili problem sigurnosti, Stipetić je odgovorio da je “i Grčka je bila u NATO-u pa su Turci podijelili Cipar. Iz mog iskustva, to da imamo jamstvo NATO-a priče su lijepe za uši, ali opasne za državu. Kad odbijemo vojnu ‘administraciju’, pod oružjem imamo 15.000 vojnika. Trećina od njih uvijek je na nekim drugim zadaćama, dakle spremnih je – 10.000. Ja sam vojnik i znam da je to premalo, no nisam ekonomist, njihov je posao da riješe kako naći novca”, odgovarao je.
Kom obojci, kom opanci
Bio je general s 5 zvjezdica, pa je dobio i najvišu mirovinu, a ona i nije bila dostatna. “Kao stožerni general, a taj sam čin dobio za zasluge u ratu, nemam ni 8000 kuna. Dok platim režije za stan u Zagrebu, ode 2500 kn. Platim nešto poreza za ovu vikendicu, godišnja davanja za automobil, dodam troškove života i dolazim u situaciju da bismo moja supruga, koja nije bila zaposlena, i ja – da nemamo kćer – bili siromasi”, govorio je. Upozoravao je pak da jednim okom uvijek moramo gledati na Beograd. Komentirao je i to što su oni za Oluju proglasili dan žalosti. “Mogu oni proglasiti što hoće. Mogu i plakati, kao što to njihov premijer Vučić kaže. Pa neka plaču. Oni su pet godina pod okupacijom držali dio RH, a te krajeve vratili smo u veličanstvenoj, vojnički čistoj operaciji i sad ‘kom obojci, kom opanci”’ Tko želi plakati, neka plače, a tko želi slaviti, neka slavi”, govorio je general.
Kao stožerni general nemam ni 8000 kuna mirovine. Da nemamo kćer, bili bismo siromasi Neka plaču. Oni su pet godina pod okupacijom imali dio RH, a njega smo vratili u čistoj operaciji