Barić: Nadam se da će za Jurom plakati
Nakon šest godina inozemstva Jurčević će konačno raditi kod kuće i biti u krugu obitelji koja mu je jako važna
Kad god su mogle, supruga i dvije kćeri posjećivale su ga gdje god je radio. Sada su konačno svi zajedno u Zagrebu
Kad ste trener Dinama, svjetla reflektora su vam zajamčena. No, trener Dinama mora se znati s time nositi i kad mu baš nije drago “iskakati iz paštete”, dakle i kad ne voli publicitet. I taj se dio posla uči pa su nam tako u Dinamu rekli da su dvojica posljednjih trenera, Ivajlo Petev i Mario Cvitanović, bila previše “zakopčana” i tvrda.
Obitelj na okupu
Školu odnosa s javnošću, ne onu u školskim klupama, već životnu, Jurčević je i te kako prošao, još od igračke karijere pa sve do sada, kad se drugi put kao trener vratio u Dinamo. Najveći medijski pritisak, baš kao i navijači, imao je prvo u Turskoj, a onda i u Engleskoj. U Turskoj imate cjelodnevne emisije o nogometu, tamo tri velika kluba imaju svaki po više od deset milijuna navijača. A znamo kakvi su mediji u Engleskoj, u kojoj su Bilića prvo dovodili kao da je najbolji na svijetu, a onda ga tjerali i smjenjivali svaki put kad sa slabašnim West Hamom ne bi pobijedio. Jurčević je i kao igrač uvijek bio otvoren, ostao je takav i kao trener, znali smo s njim nerijetko razgovarati i neslužbeno. On je čovjek koji je u Dinamo došao bez mrlje kako u sportskom tako i u obiteljskom životu. U njegov privatni život nema se smisla previše uplitati, u braku je 26 godina, ima dvije već odrasle kćeri i sam će se nerijetko na društvenim mrežama pohvaliti svojom krasnom obitelji, a uvijek je govorio koliko mu je obitelj važna. Stoga joj je poklanjao svoje slobodno vrijeme kad god je to bilo moguće, njegove “cure” posjećivale su ga vrlo često na njegovim poslovnim destinacijama, a godišnje odmore provodili su zajedno, bilo u Hrvatskoj ili drugdje. Sad kad je Nikola i poslovno kod kuće svakako će i obitelji biti lakše. A nogometna obitelj koja ga poznaje o njemu govori samo sve najbolje. Još 1991. iz Zagreba, u kojem je bio ponajbolji igrač, u Casino Salzburg doveo ga je Otto Barić. I bio je to pravi pogodak trenerskog znalca, prepoznao je vrline tog dečka. – Prvo, on je baš pravi dečko, pošteni dečko, Zagrepčanin. I znam trenere koji su radili s njim, nikad nitko s njim nije imao problema, a nama u Salzburgu on je bio jedan od najboljih igrača, došli smo do finala Kupa Uefe (izgubili od Intera s dvaput po 1:0, nap. a.). Jura je bio igrač i pol, svi su s njim u klubu bili presretni, kao i kasnije u Freiburgu, tamo ih je spašavao da ostanu u Bundesligi – govorio nam je Otto Barić koji je Jurčevića nastavio pratiti u trenerskim vodama. – Pratio sam kako radi i u Zagrebu, Dinamu kao samostalni trener, ali taj dugi period koji je proveo s Bilićem bio je jako važan, puno je naučio. I zaslužio je šansu i tu šansu silno želi iskoristiti jer želi biti samostalni trener. No, nije sad sve na njemu, nije Dinamu dovoljno da dovede trenera, trenera treba i čuvati. Ja sam imao sreću da su meni predsjednici klubova, pogotovo u Salzburgu, bili prijatelji. Taj je stariji gospodin u Salzburgu plakao kad sam odlazio u Stuttgart. Nadam se da će tako jednom plakati za Jurčevićem u Dinamu, da će napraviti sjajan posao. Nadam se da s predsjednikom Dinama, ili tko je već glavni, može biti prijatelj. Ne može se nakon šest mjeseci ili godinu dana reći da jedan trener valja ili ne valja, pa ja ne mogu procijeniti kakav je Jurčević dok ne odradi tamo dvije godine. Samo tako trener može stvoriti momčad i klub – kaže Barić. Spomenuo je Jurčević nekoliko velikih trenerskih imena koja su ga trenirala, od pokojnih legendi Zebeca i Ivića u Dinamu, preko Ive Šuška, Otta Barića, Ćire Blaževića, Hansa Krankla. – Ne mogu sad izdvojiti što sam od koga uzeo, ali sigurno od svakoga ponešto. Uvijek sam slušao, valjda sam i zapamtio neke stvari – kazao je Jurčević.
Zebec, Ivić, Barić, Blažević, Šušak, Krankl... to je samo dio trenera koji su ga vodili
Riječ je o doista velikim trenerskim imenima, ne treba tu zaboraviti ni Slavena Bilića s kojim je prošao “sito i rešeto” kako naše reprezentacije tako i moskovskog Lokomotiva, Beşiktaşa i West Hama.
Ćiro: Barić ga je zagovarao
– Ne bih znao što je uzeo od mene i je li nešto uzeo, ali on je uvijek bio ozbiljan. I vidjet ću se s Nikolom, reći ću mu neke stvari, iako je i to što mu želim reći možda već naučio. Kao roditelj učite svoje dijete, ali onda dijete odraste, ode na fakultet i više ga nemate što naučiti jer vi niste išli na fakultet – živopisno je objasnio Otto Barić. Hvalospjeve za Jurčevića ima i Ćiro Blažević. – Čestit je čovjek, to je uvijek bio, on je moralna vertikala kao i Zlatko Dalić i zato im obojici vjerujem. No, nije to dovoljno da budeš uspješan kao izbornik ili trener, moraš biti autoritet. Prvo je i najvažnije imati autoritet znanja, ali moraš imati poziciju u svlačionici da te se igrači boje. Oni su puno naučili, Jurčević je imao od koga učiti tijekom karijere, ali nešto ne možeš naučiti. S tim se rodiš ili to nemaš – jesi li vođa. Doduše, ako si mudar, možeš to i odglumiti – rekao nam je Ćiro o Jurčeviću kojeg je u reprezentaciji pretvorio u beka. – Imao je Jurčević velikog zagovornika u Bariću, a to što je bio bek, pa nije to bek! Ako bak nije i napadač, j...š takvog beka! – u svom je stilu kazao Ćiro čiju je ideju Jurčević prihvatio: – On je uvijek bio profesionalac i skroman dečko koji je bio sretan što je bio dio te priče. Ako je Jurčević uzeo samo dio onoga što je doživio s ovim iskusnih majstorima kakvi su Blažević i Barić, pa i od ostalih koji su ga vodili tijekom igračke karijere, pa ako je još i “ukrao” njihove najbolje detalje, onda je Dinamo doveo vrhunskog trenera. I sad, kako je Barić rekao, treba stati iza njega duži period. Bude li tako, dalje je sve na samom Jurčeviću. Tada će mu život u njegovu Zagrebu, u klubu iz kojeg je krenuo u ozbiljne nogometne vode i u krugu svoje obitelji, biti još ljepši. Dovoljno je pametan da zna da ga nitko ovdje neće maziti ne bude li rezultata kakvi se očekuju, ne bude li Dinamo igrao efikasan i atraktivan nogomet. Kod nas nema strpljenja ni u javnosti, a uvjerili smo se, još manje u našim klubovima, ne samo nogometnima.