ODJEDNOM (NAKON 16 GODINA) FERIĆEV JE ANĐEO NEPODOBAN

Knjiga Zorana Ferića “Anđeo u ofsajdu”, čiji se dijelovi šire javnim prostorom kao primjer neprimjerenoga sadržaja, ne nalazi se na popisu lektire u sklopu novoga kurikuluma Hrvatskoga jezika, što se može i provjeriti na službenim stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja te nema govora o širenju neprimjerenoga sadržaja u školama, što se lažnim tezama želi implicirati”. Ovu sam rečenicu prepisao iz službene obavijesti hrvatskog Ministarstva znanosti i obrazovanja koja je objavljena 7. ožujka ove 2018. godine. Iz Ministarstva kojem je na čelu energična Blaženka Divjak još apeliraju na sve učitelje i građane da informacije traže na službenim stranicama Ministarstva i da ne padaju pod utjecaj sustavno plasiranih lažnih vijest o kurikulumu Hrvatskog jezika. Što iz ovoga može zaključiti manje upućeni dobronamjernik koji živi u našem vremenu? A što će za nekih stotinu godina (ako će tada još postojati civilizacija u ovom obliku) zaključiti neki potencijalni proučavatelj hrvatskog društva i hrvatske kulture? Zaključak je samo jedan. Knjiga Zorana Ferića “Anđeo u ofsajdu” ne samo da svojom kvalitetom ne zaslužuje mjesto na popisu lektire u sklopu novoga kurikuluma hrvatskoga jezika, nego se u njoj, kako su to nespretno formulirali u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, očito nalazi i neki sumnjivi, neprimjereni sadržaj. Jer, da je po mišljenju Ministarstva znanosti i obrazovanja s knjigom Zorana Ferića “Anđeo u ofsajdu” sve u najboljem redu (!?), onda Ministarstvo energične ministrice ne bi tako trijumfalno javnosti poručivalo da se knjiga “Anđeo u ofsajdu” ne nalazi na novom popisu lektire. Ajmo prvo o kvaliteti druge objavljene knjige Zorana Ferića kojeg hrvatska kritika smatra vodećim suvremenim hrvatskim prozaikom. Zbirka priča “Anđeo u ofsajdu” objavljena 2000. u nakladi MD dočekana je panegiricima u novinama. Dvije godine bila je na top listama najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj. Prodana je u više od sedam tisuća primjeraka. Dobila je nagradu Jutarnjeg lista za proznu knjigu godine, ali i nagradu Ksaver Šandor Gjalski koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika kojem je te 2000. na čelu bio pjesnik Slavko Mihalić. Objavljena je i u obliku zvučne knjige u interpretaciji Pere Kvrgića. Prevedena je na njemački i slovenski, a vjerojatno i na još koji jezik. Očito su joj kvalitetu potvrdili i javnost i struka. Zašto onda ta knjiga ne zaslužuje mjesto na popisu lektire? A sada par riječi o neprimjerenosti knjige “Anđeo u ofsajdu”. Kako to da šesnaest godina zbirka priča Zorana Ferića, gimnazijskog profesora književnosti, nije imala neprimjereni sadržaj, a onda odjednom postaje primjer literarne neprimjerenosti? Što se to u hrvatskom društvu promijenilo u samo dvije godine? I hoće li sada u organizaciji države uslijediti spaljivanje neprimjerenih knjiga (valjda ne i autora) na trgu sv. Marka, ispred planiranog Zagorkina muzeja Gričke vještice?