BBB VIČU SVE ŠTO VELIKA VEĆINA PLAVIH NAVIJAČA MISLI

Spuštala se još jedna noć na maksimirsku ruševinu, ne obična, ipak posebna, ona koja će ispratiti 32. rođendan Bad Blue Boysa. No, bila je još jednom olovna, turobna, tužna, a opet buntovna, prkosna i hrabra. Po pasjem vremenu, velikom pljusku, navijači zagrebačkog Dinama BBB prosvjednom su šetnjom od Kvaternikova trga do Maksimirske 128. (kroz povijest se uglavnom išlo u suprotnom smjeru slaveći najveće Dinamove pobjede) u kojoj je bilo i nekih starijih, legendarnih vođa, u vrijeme dok su modri svladali Rudeš 2:0, još jednom željeli reći – NE Dinamu koji vodi današnja garnitura, a nadgleda je – savjetnik. Doznali smo da se traži prekidanje pokrenutog procesa preoblikovanja kluba sve dok suđenje Zdravku Mamiću ne dobije sudski epilog. Postoje velike i ozbiljne sumnje u pokrenuti proces preoblikovanja zbog “tanke” i nedorečene argumentacije kluba i potpune netransparentnosti. Navijači su čak i predlagali da vodstvo kluba samo donese izmjene Statuta koje bi omogućile da se znaju kriteriji odabira i postavljanja ljudi na pojedine funkcije u Dinamu, čime bi im se dala prilika da zasluže svoj legitimitet (naravno, te izmjene morale bi zadovoljiti i navijače), ali klub je odabrao inzistirati na preoblikovanju unatoč tome što ih povjerenstvo koje odlučuje o tome uporno odbija već pune dvije godine. I dalje se u Maksimirskoj 128. radi sve ono što se radilo i proteklih godina. Ideolozi novih akcija oni su isti koji već desetak godina mukotrpno, sporo ali hrabro upozoravaju da se na loš način vodi klub. I prolaze dugogodišnju torturu. To su oni koji nisu pristali političarima, tajkunima i raznoraznim razbojnicima jesti iz ruke. Protivili su se svima onima koji su posljednjih godina željeli zgaziti buldoga sa sjevera. Ali, nisu uspjeli. To što ne prestaje režati zapravo je jedini pozitivni trenutak skupine koja je umorna i iscrpljena, ali ne želi odustati od boljeg, poštenijeg i zdravijeg Dinama.A to je i riječ većine plavog korpusa koji godinama ne želi doći u Maksimir zbog izgubljenog osjećaja pripadnosti klubu zbog kojeg su desetljećima patili, plakali, pa i slavili. No sjever ne odustaje, koliko god bilo teško, ničija nije gorjela do jutra.