Djed sezonac konobari na Zrću, je li to budućnost Hrvatske?

Kvaka je u tome što se u Velikoj Britaniji u prosjeku radi 39 godina, Švedskoj 41, Danskoj 40 godina, Islandu čak 47, a u Hrvatskoj 32!

Radni vijek do 67. godine? Zvuči šokantno, no možda će se za desetak godina na to gledati kao na novu priliku. Ako se obistine zloguke prognoze o mirovinama i malobrojnosti Hrvata u budućnosti, generacije novih penzionera nakon 2030. bit će zahvalne što će moći raditi par godina duže jer će time odgoditi ulazak u svijet siromaštva i dosmrtnu financijsku hibernaciju. Prelazak s plaće od 4000 ili 6000 kuna na upola manju mirovinu i danas kod mnogih izaziva jezu, a kako li će tek biti kad žaruljica na punjaču mirovinskih fondova počne svijetliti crveno, a neće biti dovoljno radničkih ampera da ga napuni. Danas je svaka treća osoba starija od 65 godina u zoni siromaštva. No, to je još super jer, eto, Svjetski ekonomski forum je nedavno objavio podatke OECD-a prema kojima je hrvatski mirovinski sustav – najvelikodušniji na svijetu. Prema tom izvješću, hrvatski umirovljenici dobivaju 129 posto iznosa koji su zaradili tijekom svog radnog vijeka, a Englezi, primjerice, samo 29 posto. Kvaka je u tome što se u Velikoj Britaniji u prosjeku radi 39 godina, Švedskoj 41, Danskoj 40 godina, Islandu čak 47, a u Hrvatskoj 32! Zato i ne čudi što Hrvati za vrijeme umirovljeničkih godina dobiju više nego što su uplatili kad su radili. Vjerojatno poznajete nekog umirovljenika u najboljim godinama, kako s 50 odlazi na utakmice nedjeljom, a preko tjedna na ribolov. “A kume moj, naradio sam se ja u životu k’o pas. Zaslužio sam valjda malo odmora”, ponavlja svima. Buduće generacije neće si moći priuštiti takav luksuz. Budući umirovljenici, koliko god izmoreni i izraubani bili, na produljenje radnog vijeka mogli bi gledati kao na priliku da još par godina žive, kako se ono kaže, donekle pristojno. Već danas imamo liječnike koji po završetku karijere u državnim bolnicama nastavljaju raditi u privatnim poliklinikama, obrtnike koji nakon umirovljenja ne skidaju radnu odjeću već prelaze izravno u fuš, referente po gradskim upravama koji si nakon 65. ishode ugovore o djelu, sve uvjeravajući da su nezamjenjivi i da “ovi današnji mladi ne znaju raditi”. Zapravo, u Hrvatskoj 2030. i sedamdesetogodišnja ci će valjda voziti tramvaje, graditi brodove u Uljaniku, šivati cipele u Borovu, podučavati djecu u školama, kandidirati se na izborima nudeći treći put, zidati kuće trokatnice, sjediti za blagajnama u supermarketima, konobariti i posluživati vršnjake iz Velike Britanije i Francuske koji će pokupovali kuće i vikendice diljem Jadrana, miješati koktele mladim Talijanima na Zrću ili unucima koji su iz Njemačke doputovali na trotjedni urlaub. Pa će unuka tweetati zajedničku fotku, #mojdidaija, #proudincroatia... U Hrvatskoj 2030., kad se iseli pola mladih, bit će posla k’o nikad. I oglasa poput “Tražimo radnika s barem 40 godina iskustva”, “Imate više od 70 godina i spremni ste za nove profesionalne izazove?”... Građani Hrvatske će, kako nam se piše, biti osuđeni na doživotni rad.