‘Sad je u modi odsijecanje glava, Kurdi, Sirija... Koga je briga za moju kćer!’

Šesnaestogodišnja Palestinka iz Nabi Saleha u zatvoru je od 18. prosinca 2017. kad je ošamarila izraelskog vojnika. Cijelo vrijeme oko njezine kuće zuje meci i padaju bombe

ljesak, iznenadan. I granata eksplodira. Mrtva je noć, 2.20, vojska je upala, ali nitko nije izgledao uznemiren. “Obično dolaze malo kasnije”, kaže Manal Tamimi stojeći iza prozora i započinjući javljanje uživo za lokalnu TV stanicu. Nišan puške M16 uperen je u njezinu smjeru. Šest-sedam vojnika iskočilo je iz oklopljenog vozila i raspršilo se ulicama. Malo pucaju u zrak, koriste šok-bombe, koje ošamućuju i osljepljuju, ali ne bole, i zatim suzavac, koji je posvuda. Odjednom na krovovima i u dvorištu vidite siluete Palestinaca: oni odgovaraju praćkama i kamenjem. Ali, zapravo, racija nema jasan cilj. Vojnici ne traže nikoga određeno. Ne ulaze u kuće. Svi su prilično opušteni. U svojim spavaćim sobama, na noćnim ormarićima, Palestinci drže budilice i plinske maske. “Na kraju dana, sigurniji ste u zatvoru nego vani”, kaže Manal. Ona govori iz iskustva. Poput mnogih Palestinaca, uhićivana je nekoliko puta. Iz slavina u njezinoj kući voda jedva ikad teče – ovdje se za vodu bori kao za zemlju. I zato je prvo što kaže o zatvoru: “Divni tuševi”. Nabi Saleh je obična skupina kuća nasred Zapadne obale. Ali i glavna vijest mjesecima diljem svijeta. U Nabi Salehu živi 16-godišnja Ahed Tamimi, djevojka koja je pljusnula izraelskog vojnika. Ahed je primijetila vojnika ispred svoje obiteljske kuće i rekla mu da ode a potom ga je počela tući i gurati: najzad ga je ošamarila. To se događalo nakon što je njezin nećak završio u komi s metkom u glavi.

‘Ona je glumica’

Bilo je to 18. prosinca 2017. godine. Nekoliko sati kasnije, vojska se vratila i odvela je. Od tada, Ahed je u zatvoru optužena za napad na sigurnosne snage. Za međunarodne aktiviste, ona je novi Mandela. Nova Malala. Za Izraelce, naprotiv, ona je glumica. Doslovce. Izraelski parlament Knesset naredio je istragu da se provjeri je li Ahed, djevojka plave kose i plavih očiju, koja ne nosi hidžab, doista Palestinka. Ili je možda plaćenica koja zajedno s cijelom svojom obitelji pruža otpor u Nabi Salehu još od 2010. protiv nedaleko sagrađenog izraelskog naselja Halamisha. U Nabi Salehu živi oko 600 stanovnika među kojima je od početka otpora ranjeno njih 350. A pedesetero njih, uključujući Ahedinu majku, su invalidi. Iako Nabi Saleh malo podsjeća na jug Italije, u toj pustoši zapravo nitko više ne živi. Tijekom dana svi su Palestinci u Ramallahu, gradu udaljenom pola sata vožnje. U Nabi Salehu samo su jednokatnice, bijedne zgrade oko trga koji je potpuno prazan, benzinska stanica, mali dućan i – ništa više. Čak i uz piliće i cvrčke i dok plastične vrećice lete na vjetru, čujete zvuk zujanja drona: ovdje nikad niste sami. I zato je teško ne pomisliti: da se nisu suprotstavili Izraelcima, vjerojatno bi se već davno odselili. Što ćete pomisliti i u Halamishu. U svim su tim naseljima sagrađenima na vrhu golih i od Boga napuštenih brežuljaka, pečenih na suncu, koji odgovaraju jedino kozama, samo zato što su tamo i Palestinci. Izrael je Zidom zaustavio samoubilačke napade i drugu intifadu. Ali je i rascjepkao Zapadnu obalu i naglavačke okrenuo život Palestinaca. Koji su počeli prosvjedovati svaki petak. Ali sada je sve drukčije. Nema više sukoba. Nema više akcija i reakcija. Sada, jednostavno, dok ujutro šećete među ostacima noćašnjeg napada, dok šećete brdima, među krhotinama stakla, među kamenjem i čahurama, odjednom udahnete plin. I počinjete kašljati, dahtati i pljuvati krv. Ibrahim, također Tamimi jer je to ovdje najčešće prezime, a svi su si oni bratići, nećaci i rođaci, živi na ulazu u Nabi Saleh. I dok je servirao kavu, negdje je pao kamen. Neki mladi Palestinac promašio je cilj. Čujemo metke kako zuje. Zatim dvije šok-granate. – Ne brinite se – kaže. – Držite usta otvorena, tako vam neće puknuti bubnjići. Složio je stolce u red, prema vojnicima, kao da smo u kinu. – Naviknete se s vremenom. Tako je cijeli dan. Sve dane. I bez ikakvog smisla – rekao je.

Kuća nestala u dimu

Ponekad Palestinci bacaju kamenje. I nitko ne reagira. Ponekad vojnici bacaju granate. I nitko ne reagira. Zatim, u određenom trenutku, Izraelci se umore ili jednostavno završi njihova smjena, ali prije nego što odu bacaju suzavac iz džipova, cijela pakiranja suzavca, umjesto pojedinačnih rundi, tako da plin ispuni sav prostor. Kad sam se vratila, Manalina kuća nestala je u bijelom oblaku. Ali, unutra, ukućani