Monografija o Željezari Sisak knjiga je koja više govori o sadašnjosti nego o prošlosti
Važnost i atraktivnost opsežne (i teške) monografije nekadašnjeg direktora Poleta i neumornog sisačkog kulturtregera Đure Tadića nazvane “Željezara Sisak – tvornica čelika i života” ponukala me da je uvrstim u ovaj moj niz prikaza mahom beletrističkih knjiga. Naravno, monografija o nekad moćnoj Željezari Sisak koja danas uglavnom ne postoji, daje odličan uvid u hrvatsku današnjicu i to ne samo u onom gospodarskom nego i u društvenom i kulturnom smislu. U moćnoj je knjizi Đuro Tadić objavio uvodni informativni tekst, da bi onda bjelinu papira prepustio izrescima iz tvorničkih novina prilično nemaštovito, ali zato učinkovito nazvanih Vjesnik Željezare. Uostalom, i na ideju o objavljivanju ovakve monografije uporni je Tadić došao kada je sasvim slučajno otkrio zapuštene i odbačene uvezane sveske ovog dugovječnog tvorničkog lista koji je minuciozno bilježio sve važne događaje vezane za Željezaru i Sisak u dugom periodu od 1952. pa sve do 1991. godine. Danas su ti svesci uredno arhivirani i spašeni, pa ih i drugi proučavatelji novije hrvatske povijesti mogu iskoristiti za svoja nova izdanja baš onako kako ih je mudro iskoristio i Tadić. Današnjem čitatelju svakako treba objasniti da je Željezara Sisak u ono jugoslavensko vrijeme bila industrijski gigant koji je izvozio svoje proizvode u brojne strane zemlje (1984. godine u čak 22 zemlje pa i u Francusku, SAD, Dansku, Njemačku, Austriju, Kinu, SSSR...), te ostvarivao iznimni izvoz od osamdesetak milijuna dolara godišnje. Stoga je sisačka željezara imala i specifičnu političku težinu boreći se za svoje mjesto na jugoslavenskom strogo kontroliranom tržištu, vodeći računa o vlastitim interesima, pa onda i o interesima sisačke i hrvatske privrede, u čemu se jako iskazao legendarni direktor Željezare Sisak Norbert Veber. Do 1990. godine u kompleksu sisačke Željezare radilo je više od 38.000 ljudi. Golem je to broj iza kojeg se krije mnogo ljudskih sudbina, sudbina o kojima se pomno i sustavno izvještavalo i na stranicama Vjesnika Željezare. A na tim stranicama jako se puno razglabalo i o kulturi i to ne samo zbog kina koje je djelovalo u sklopu Željezare, a koje je, na žalost, stradalo u požaru sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je već bilo prenamijenjeno u skladište odjeće. Bilo je to kino koje se lako pretvaralo i u kazališnu i koncertnu dvoranu, a moglo je primiti čak 490 gledatelja, s predvorjem idealnim za likovne izložbe. Sisačka Željezara izrodila je znamenitu Koloniju likovnih umjetnika u kojoj su jugoslavenski kipari imali podršku Željezarinih majstora. Stoga ne čudi da je na naslovnoj stranici monografije rad akademika Ivana Kožarića nazvana “Antipodi” iz 1972. godine. Sisačka željezara ustanovila je i književnu nagradu koja je imala izniman ugled u jugoslavenskim okvirima. Dovoljno je reći da su je primili i pisci i znanstvenici ranga Miroslava Krleže, Danila Kiša (nagrađen sa 20.000 dinara za “Čas anatomije”), Mirka Kovača, Jure Kaštelana, Milivoja Solara, Tomaža Šalamuna, Radomira Konstantinovića, Anđelka Vuletića, Gorana Babića... Na pozornici kina Željezara zagrebačko je Hrvatsko narodno kazalište imalo drugu scenu 1958. godine, tu je nastupao čuveni talijanski operni pjevač, tenor Tito Schipa (uz klavirsku pratnju Freda Došeka), tu je s operetama gostovala zagrebačka Komedija, ali i beogradski glumac Miodrag Petrović Čkalja koji je bez problema rasprodao nekoliko termina izvodeći predstavu temeljenu na televizijskoj emisiji “Muzej voštanih figura” i to uz Đokicu Milakovića, Miću Tatića... Vjesnik Željezare je 1959. godine objavio odličan emotivni i informativni tekst Stjepana Ivančića o posljednjem posjetu velikom Tinu, ali i izvatke iz ratnog dnevnika Ivana Šibla, kao što nije zaboravio ni na jubileje pjesnika poput Silvija Strahimira Kranjčevića ili pisaca poput Ive Andrića i Meše Selimovića. Monografija o Željezari Sisak doista je dostojni spomenar jednom gradu, jednoj tvornici i jednoj prošlosti koja nije bila samo opterećena ideologijom i komunističkim stegama, nego je živjela svoje zasebne privatne živote u dosluhu s vremenom i povijesnim mogućnostima.
Čujemo metke, zatim šokgranate. – Držite usta otvorena da vam bubnjići ne puknu! U Nabi Salehu živi oko 600 stanovnika, od kojih je dosad njih 350 ranjeno