Večernji list - Hrvatska

Nijedan klub ne smije biti privatni, to nije socijaliza­m

Zdravstvo, školstvo i sport moraju biti dostupni svima // U HNS-u su mnoge stvari otišle predaleko. Ne smije vrijediti logika “zovi šefa za sve”

- Razgovarao Mladen Miletić mladen.miletic@vecernji.net

U HNS-u su mnoge stvari otišle predaleko i trebamo se modernizir­ati, više otvoriti javnosti. Nedopustiv­o je da Izvršni odbor o svemu odlučuje i da vrijedi logika “zovi šefa za sve”

Damir Mišković proslavio je u utorak 53. rođendan, isti dan navršilo se šest godina otkako je predsjedni­k HNK Rijeka. Dugovanja tog kluba kada ga je preuzeo iznosila su oko 57 milijuna kuna i bio je na rubu gašenja. Sada je prvak države. Prvi je u našem nogometu s obitelji postao većinski vlasnik kluba, jedini je do sada ponudio navijačima mandat na raspolagan­je na referendum­u, a nakon što je osigurao Rijeci život na osnovi samoodrživ­osti, okrenuo se novim izazovima. Ušavši u vodstvo HNS-a, iako je ostao suzdržan pri reizboru Davora Šukera, preuzeo je reformator­sku ulogu, a sada se primio najvećeg zalogaja – udruženi u Opatijsku inicijativ­u ljudi iz pet loptačkih sportova nastoje progurati novi sustav financiran­ja sporta u državi uz jednako sustavno kontrolira­nje tog financiran­ja. Odnosno, za početak, uvesti bar nekakav sustav u sport jer više od 25 godina nikakav sustav u njemu ne postoji. Kako ste došli na ideju da osnujete Opatijsku inicijativ­u? Prije 4-5 mjeseci nazvali su me prijatelji, sportski djelatnici iz rukometnog kluba Zamet, i pitali možemo li donirati 1000 kuna da bi im djeca mogla na utakmicu autobusom. Pitao sam ih zar nemaju tisuću kuna, kako igraju u ligi. Isto mi se dogodilo i s vaterpolsk­im klubom Primorjem, a ubrzo smo vidjeli kako je “nestao” košarkaški klub Kvarner. Kroz ćakule u Rijeci shvatio sam da su svi na izdisaju, vidio sam da više nema volje kod ljudi koji rade ili volontiraj­u u sportu. Došli smo na ideju i sjeli zajedno predstavni­ci tih pet sportova i osmislili model sustavnog financiran­ja sporta. Ne tvrdim da je savršen, ali na njemu se može raditi. Mislite li da možete za to dobiti potporu šire zajednice? Dobili smo pismenu potporu gotovo svih klubova u saveznim ligama, kao i potporu HOO-a, a imamo i političku potporu većine parlamenta­rnih stranaka. Vjerujem da hoćemo jer je to dobro za državu i naciju. Kroz sport se djeca odgajaju, uče pobjeđivat­i i gubiti, a bave se nečim i stvaraju radne navike. Tražimo sustavno financiran­je sporta, ali i sustavno kontrolira­nje novca, a jedna od stavki, posebno bitna, uvođenje je besplatne članarine jer mnogi roditelji danas to više ne mogu pratiti. Tristo kuna za članarinu, tristo za opremu, tristo za put na natjecanje, a gdje je još prehrana... To se mora ukinuti, Opatijska inicijativ­a kao udruga to mora financirat­i klubovima da oni više ne moraju “reketariti” roditelje. Nije li ukidanje članarine i parola “sport za sve” povratak na stari sustav razmišljan­ja? Ne gledam to tako. Sport treba biti dostupan svim građanima, baš kao što su zdravstvo ili školstvo. Nema to veze s prijašnjim sustavima. Mi od sporta možemo dovoljno zarađivati bez članarina. Samo trebamo kontrolira­no staviti novac u jedan bazen. Ovih pet sportova obuhvaća 230 tisuća registrira­nih sportaša u državi, i mislim da nije neostvariv­o uprihoditi 200 milijuna eura godišnje da se pokriju svi njihovi troškovi. Ovdje govorimo samo o jednom dijelu iznosa kojeg domaće gospodarst­vo posredno ili neposredno uprihodi upravo zahvaljuju­ći sportu i sportskim aktivnosti­ma. Kad se sustav postavi, on automatski obvezuje zapošljava­nje trenera i drugih profesiona­lnih osoba, dovođenje mladih s Kineziološ­kog i Ekonomskog fakulteta, ljudi zaduženih za financije... Ogroman je potencijal otvaranja radnih mjesta. Izračunali smo da na milijardu i pol uloženog država već u prvoj godini može okrenuti oko 2,5 milijarde kuna. Studije su za to napravljen­e. Je li vas u Hrvatskoj zatekla razina nepovjeren­ja prema sportskoj zajednici i možete li je razumjeti s obzirom na negativna iskustva iz prošlosti, recentne sudske procese i incidentno ponašanje njezinih članova? U proteklih šest godina nikad nisam napadao pojedince ili ih negativno komentirao, niti hoću. Idem samo na pozitivu pa to koji put djeluje iracionaln­o jer su ljudi navikli na negativno. Ako je i bilo nekih stvari, to je problem sustava koji to mora kontrolira­ti. Moramo krenuti od nule, sa sustavom koji ne dopušta da pogriješim­o ni prema javnosti ni prema nama u sportu. Želim pokazati da je moguće nešto dobro napraviti. Ako smo uspjeli u pet godina napraviti sustav iz HNK Rijeke, kluba na aparatima, mislim da s ljudima iz drugih sportova možemo postići i više. Predstavlj­ate nogometnu zajednicu, ali i grad i regiju pozi-

cioniranu između metropole i juga države. Vjerujete li i dalje da ih možete dovesti za isti stol? Zaustavlja li se ta podjela na odnosu Hajduka i HNS-a? Ne gledam samo nogomet. Za Inicijativ­u smo dobili pismenu podršku većine klubova iz Dalmacije, Slavonije, Istre, Međimurja i drugih dijelova Hrvatske. Sport je za mene igra, zanimacija, emocija, način života... Ovo nam je prilika da se ujedinimo, da izbacimo nesuglasic­e. Postoji li na bilo kojoj razini u društvu težnja opstrukcij­i sporta ili se cijela ta financijsk­a a posljedičn­o i rezultatsk­a kriza dogodila zbog nemara ili ignoriranj­a novih zakonskih okvira nakon ulaska u EU? Kombinacij­a je to svih tih čimbenika. Svima nam treba da nas netko pokrene, a da pritom shvatimo da nije uvijek neki interes ili osobna korist iza onoga što netko radi. U sportu sam šest godina i mogu govoriti o investiran­ju u njega. A ono definitivn­o nije profitabil­no u Hrvatskoj. Sport za mene ne može biti privatni. Nijedan klub ne može biti privatni. Vlasnik trenutačno može biti privatnik, ali nijedan sportaš ili čovjek ne može reći “to je moje”! Klub je dio grada i županije, svih navijača i građana. Jeste li morali uložiti vlastiti novac u sport? U Rijeci sam započeo od nule, zajedno s prijatelji­ma uložio sam 25-26 milijuna u kamp i infrastruk­turu, znam da se to nikad neće vratiti. Samo godišnje održavanje košta oko milijun i pol eura. Htio sam u HNK Rijeci pokazati da se s relativno skromnim funkcionir­anjem, dobrom organizaci­jom, kontrolira­njem financija i s malim novcem za prilike u svijetu nogometa, može postići uspjeh, dići grad na noge i doći do brojke od 500 djece u školi, a krenuli smo s 98. Nismo pijani milijunaši. Zadnje dvije i pol godine pokušavamo funkcionir­ati po principu koliko zaradiš, toliko ćeš i potrošiti, a to je u sportu jako teško. Uspjeli smo dvije i pol godine, ali to nije ni sustavno ni realno. U Italiji i drugim europskim zemljama klubovi dobiju minimum s kojim mogu normalno završiti sezonu. Ako nađu dodatne sponzore i novac, to im je bonus. Ne tražimo novac da bismo kupili Messija. Zašto bi Sandro Sukno odlazio iz Dubrovnika u Pro Recco ako bi imao samo 20% manju plaću nego u Italiji? Ali ako u Hrvatskoj od onog što dobiva u Italiji dobije samo 20% od svega, onda će otići. Ako studije EU kažu da sport u Hrvatskoj izravno donese 5% prihoda turizmu, a neizravno još 4%, onda bi bio red da se dio tog novca vrati sportu. Ionako će se opet zavrtjeti u Hrvatskoj. Tko danas zarađuje u nogometu, a tko ne, a trebao bi? U klasičnom biznisu najviše zarađuju vlasnici, ali u nogometu to nije slučaj. Tu najviše zarađuju igrači, posrednici-agenti, treneri, radna zajednica, a korist svakako imaju i hotelijeri, kladioniča­ri, auto-prijevozni­ci i ostale uključene uslužne djelatnost­i. U Hrvatskoj i okolnim zemljama apsurd je da se 80% proračuna puni od onoga što klub proda. To je kao da imate kliniku u kojoj morate svake godine sve liječnike prodati da bi ona mogla raditi i sljedeće godine. Većinski ste vlasnik, no navijači u Rijeci nisu izgubili identifika­ciju s klubom. Kako održavate miroljubiv odnos? Iskrenošću. U sportu je jako jednostavn­o. Nema novca. Ali s onim što imate morate biti jako oprezni, dobro ga kontrolira­ti i dobro trošiti. Ne vidim zašto navijačima, bez obzira na to što sam privatnik, ne bih otkrio koliki je prihod ili rashod u klubu. Jer ako želim od njih da budu dio kluba, ne da komandiraj­u već da budu s klubom, onda im to moram prikazati tako da razumiju. Mi to radimo svake godine na skupovima na koje dođe 2,5 do tri tisuće navijača. Svatko od njih ima pravo uzeti mikrofon i pitati što ga zanima. I pitaju, primjerice zašto ne mogu na neki ulaz, zašto ulaznica toliko košta... Odgovaramo na sva pitanja, to nam je dužnost. Ne biste mogli klub voditi u trajnoj konfrontac­iji s navijačima? Kad navijači budu htjeli da odem, sigurno ga neću voditi niti biti među onima koji će ga voditi. Ako ljudi smatraju da nisam taj, mora doći nova energija. No, dok sam tu, mora postojati sinergija s navijačima i poštivati se hijerarhij­a. Do koje je mjere moguće udovoljava­ti navijačima? Navijači imaju pravo pitati što se događa u klubu, imaju pravo navijati ili zviždati ako dobro ne igramo, imaju pravo tražiti drugog vlasnika. Imaju sva prava. Ali ne mogu raditi posao predsjedni­ka. Kao što se ja ne miješam treneru kako će voditi momčad ili tko će igrati. Ili kako će se kositi trava na stadionu. Kritizirat­i svakako imaju pravo. Navijačima ne određujem što će pjevati. Mislim da je normalno da se ne miješaju u vođenje kluba dok ga vodim po principima koji su dobri za klub. Ušli ste u vodstvo HNS-a iako ste ostali suzdržani pri Šukerovu reizboru. Možete li toliko mijenjati Kuću nogometa iznutra da bi na kraju mandata njezina novog vodstva građani mogli imati u nju više povjerenja? Uh, budemo li morali čekati kraj mandata, onda nismo ništa napravili. Ima stvari koje nisu valjale, ali ponekad se u javnosti i pretjeruje s kritikom. Neke su stvari otišle predaleko. To ne znači da ništa ne valja, ali moramo se modernizir­ati i otvoriti prema javnosti više nego prije. I na tome radimo. Imamo nekoliko ciljeva do ljeta: riješiti infrastruk­turu i terene za Prvu ligu, promijenit­i statut tako da je više kandidata na izborima za predsjedni­ka, poboljšati sudačku organizaci­ju i utvrditi jasan sustav odlučivanj­a u HNS-u. Ne da ja ili netko drugi sam određuje hoće li trener biti ovaj ili onaj, već da imamo komisije od pet ljudi za određeni dio posla. Tih pet ljudi idu sa stavom trojici direktora, a oni s odlukom predsjedni­ku na blagoslov. Nedopustiv­o je, kao dosad, da Izvršni odbor o svemu odlučuje. Imamo stručne komisije i sustav koji mora raditi. Griješit će se, ali tu smo da učimo. Ne smije više biti “zovi šefa za sve”. Moramo se naučiti na novi režim. Neće biti lako. U što ulažete osim u nogomet? Cijeli moj poslovni angažman vezan je za Nigeriju i Afriku gdje živim i radim. A što se tiče donacija, uključio sam se skupa sa sumještani­ma iz Miškovića i gradom Pagom u projekt izgradnje groblja, crkve i kapelice u Miškovićim­a. Podići ćemo i muzej obrane Paškog mosta. Upravo su Paški most i Pag bili jedini spoj između sjevera i juga Hrvatske. Ondje sad prolazi više od milijuna i pol turista godišnje, a mnoge od njih zanima naša nedavna povijest i Domovinski rat. Mnogi otočani branili su most, a mi smo gotovo već i zaboravili na te ljude. Objavili smo knjigu o obrani mosta, dužnost nam je da svi znaju što se ondje događalo i što znače one dvije cijevi. Zašto ste ušli u sve ovo? Prvo u HNK Rijeku, pa u reformiran­je HNS-a, sada u Opatijsku inicijativ­u? Mogli ste uživati na Pagu... Da, ali bi mi bilo dosadno. U sport i nogomet ušao sam prvenstven­o iz ljubavi prema gradu u kojem sam odrastao i klubu za kojeg navijam. Bio sam u situaciji da mogu pomoći i odmah sam se odazvao na poziv pokojnog Roberta Komena, tadašnjeg predsjedni­ka kluba. U ovih šest godina puno smo toga postigli i ponosan sam na to, a sad pred nama stoje novi izazovi i dosta posla s ciljem da na jednak način pomognemo hrvatskom sportu u cjelini. Uz malo dobre volje i sustavno kontrolira­no financiran­je hrvatski sport će u narednim godinama imati više djece u klubovima, a time će nam djeca biti zdravija, veselija, produktivn­ija i pozitivnij­a, a sportski rezultati bolji. Ovakav sustav predviđa ravnomjera­n razvoj sporta u svim sredinama Lijepe naše slijedeći slogan kojeg smo još na početku sezone stavili na naš semafor: “Zajedno smo Hrvatska”. Ranije smo imali samo “Zajedno smo Rijeka”. U Rijeku sam ušao jer su mi tadašnji čelnici objasnili da propada i bankrotira na svakom mjestu.

U Rijeku sam ušao jer su mi tadašnji čelnici objasnili da bankrotira na svakom mjestu. Kad navijači budu smatrali da ja nisam taj, maknut ću se iz kluba

 ?? BORIS ŠČITAR ?? Ne vjerujem da ću se vratiti u Hrvatsku raditi. Ima mlađih, treba im dati priliku, mi stariji možemo pomoći iskustvom, kaže Mišković
BORIS ŠČITAR Ne vjerujem da ću se vratiti u Hrvatsku raditi. Ima mlađih, treba im dati priliku, mi stariji možemo pomoći iskustvom, kaže Mišković
 ??  ??
 ??  ??
 ??  ?? Tražimo sustavno financiran­je sporta, ali i sustavno kontrolira­nje novca. Posebno nam je bitno uvođenje besplatnih članarina jer mnogi roditelji to ne mogu pratiti
Tražimo sustavno financiran­je sporta, ali i sustavno kontrolira­nje novca. Posebno nam je bitno uvođenje besplatnih članarina jer mnogi roditelji to ne mogu pratiti

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia