STATISTIČKI, ONI SU

jedan gradi kuću u Metkoviću – govori Zloić i otkriva tajnu velikih praznih kuća u selu. Iseljavanje iz ovoga kraja počelo je 50-ih godina prošlog stoljeća kada je ljudima oduzimana zemlja, ali nastavilo se i u novije vrijeme. U zgradi općine, sagrađene 2012. sredstvima Europske investicijske banke i Vlade RH, nalazi se i društvena sala s pikadom, prostorije DVD-a i dobro opremljena teretana, inače besplatna za sve mještane, u kojoj smo zatekli grupu žena zaposlenih na javnim radovima. Pada kiša pa krate vrijeme na spravama. – Imam muža, dva sina i dvoje unučadi, imamo poljoprivredu, tu živimo i radimo. Suprug je hrvatski branitelj u mirovini. Jedan sin je u Metkoviću, radi, instruktor je vožnje, drugi je s nama, a u sezoni radi u Dubrovniku. Tu su ostali, nisu se iselili. Imaju posao. Živimo za svoje potrebe dobro, imamo voćke i lozu – kaže Maša Čotić. Upoznali smo i Marinelu Zloić, pojezersku “nevistu” koja se doselila prije 18 godina. – Tu sam se udala, inače sam iz Novog Marofa. U početku je bilo malo teže, trebalo se naviknuti na govor i na običaje, sve je drugačije, ali nakon 18 godina ništa više nije problem – tvrdi Marinela i kao prava mještanka dodaje kako joj muž radi “u Ploči”, u luci. Ona je trenutačno na javnim radovima, a inače na birou. – Završila sam gimnaziju, poslije Vern, ali ovdje nema posla u mojoj struci. Imamo vinograd, prodajemo grožđe, posla ima dosta, ali na to mi se nije bilo teško naviknuti. Društvo je ovdje odlično, smijemo se, evo i ovdje na javnim radovima, ako ništa drugo, zaboraviš na sve probleme. Jako je dobro za djecu jer