NAJSIROMAŠNIJA OPĆINA

su slobodnija nego u gradu. Ne brinem se kad ode u selo k prijatelju. Nisu u strahu kao u gradu gdje je gust promet. Ovdje svatko svakoga zna – kazala je Marinela. U prostorijama DVD-a zatekli smo mlade snage Tonija Čotića, predsjednika, i Ivana Dominikovića, zamjenika, te njihova šefa Zdravka Španjića. Društvo ima 20-ak članova, kažu da su solidno opremljeni. Mlađe pitamo planiraju li ostati u mjestu ili razmišljaju o odlasku. – Ostat ćemo u selu! – ne dvoje Toni i Ivan. Rade ljeti u DVD-u, a uključeni su u obiteljske poslove u vinogradu. Pitamo ih ima li i cura u mjestu. – Ima, ali ne za njih! – dobacuje šef Španjić. – Ako nema tu, ima u okolici! – odgovara Ivan Dominiković. Dok je tako, dobro je. Mjesto bi trebalo imati budućnost jer uz osnovnu školu Otrić-Seoci imaju i vrtić koji pohađa 19-ero djece. Roditelji plaćaju po 400 kuna, ostatak sufinancira općina koja i za svako novorođenče daje po 1000 kuna. Teta Biljana Žderić na posao dolazi iz 20-ak minuta vožnje udaljenog Metkovića.

Žele se turistički razvijati

– Prezadovoljna sam, ovdje imamo sve što djeci treba – kaže teta Biljana. Vrtić je u staroj kamenoj zgradi, prostora ima dovoljno, a pred zgradom je i novouređeno dječje igralište s edukativnim spravama. Derutna zgrada vinarije u propadanju otkriva nam najveći problem ovoga kraja. Svi imaju vinograde, a nema otkupa grožđa pa se ljudi snalaze kako znaju. – Imamo poslovnu jedinicu Otrić-Seoci vinarije Vrgorac koja je u stečaju, tu još radi samo dio ljudi, a sad je ispalo da tim poljoprivrednim zemljištem koje je državno možemo upravljati. Vodit ćemo računa o ljudima koji su tu zaposleni, ako ta firma može opstati, da nastave raditi, što bi za sve bilo najbolje. Ovaj dio zemljišta koji je zapušten dali bismo našim ljudima na obrađivanje – kaže Dominiković. Piše: SLAVICA VUKOVIĆ Snimio: IVO ČAGALJ/PIXSELL – Vozim grožđe u Split i Zadar i tamo se moram boriti s makedonskim. Zašto uvozimo makedonsko grožđe ako imamo našeg koje propada? Bilo je godina kada ga ljudi nisu ni brali s loze jer se nije moglo prodati. Veliki je nered u ovoj našoj Hrvatskoj. Bilo je 5-6 vinarija u okruženju, propale su sve, a okolo su sami vinogradi. Tu nešto nije u redu! – kaže Jure Nižić kojeg smo zatekli kod loza. – Išao sam i ja u Njemačku, bio sam manje od tri godine i vratio se. Bavim se isključivo lozom. Moji su tu: jedna kći mi je u selu, druga u Pločama, a sin radi u Makarskoj i zovu ga u inozemstvo. Hoće li ići, ne znam, dogovorit će se sa svojom ženom. Priča se o tome, ali teško je ostaviti ognjište. Da ima otkupa grožđa, kod nas bi bilo dobro, i da su malo bolje plaće. Ovako, kako umiru stariji ljudi s njemačkim mirovinama, ovi mlađi s hrvatskim plaćama nemaju ni za kruh – kaže Nižić. Budućnost u Pojezerju vide i u turizmu. Općina je u stara, napuštena sela dovela vodu i stvorila preduvjete za ruralni turizam. Prirodnih ljepota ne manjka, u brdima su, more je blizu, a ne nedostaje ni atrakcija. Jedna od njih su kamene kugle pronađene u brdu Šubir, kada se probijala autocesta, za koje su stručnjaci utvrdili da su stare milijun godina. – Imamo projekata, a sada ćemo biti još konkurentniji s obzirom na to da su nas svrstali tako nisko. Kad smo tako slabi, red je da nam pomognu – poručuje pomalo ironično načelnik Dominiković. – Neka se grožđe počne otkupljivati i cijeli će kraj procvasti – poručuje Nižić, a zna to i načelnik. Ali te će probleme morati rješavati netko na višoj razini.