Mladen Kušec: Boli me to što sam izbačen iz lektire kad sam dobio domovinu
Kultni radijski novinar, pjesnik i pripovjedač za djecu dobitnik je ovogodišnje Večernjakove ruže, a iako 80-godišnjak kaže da će raditi dok ga ne potjeraju Životni intervju
Večer. Pretprošli petak. Zagrebački HNK. Publika ustaje, plješće, čuju se i ovacije. Svi zahvalnost i poštovanje odaju čovjeku koji stoji na sceni, a koji je na najdivniji, najmudriji, najgolicaviji i najčarobniji mogući način obilježio djetinjstvo i život svakoga od nas. Duboki emotivni naklon svih te je večeri bio namijenjen “Bijeloj vrani”, “Tonkici Palonkici, frrr”, “Patuljcima koji pojma nemaju”, “Plavom kaputiću”... Ma najboljoj radijskoj osobi ikad – našem Mladenu Kušecu. Omiljenom novinaru, pjesniku i pripovjedaču za djecu kojem su čitatelji Večernjeg lista dodijelili Večernjakovu ružu, a on je samo koji tjedan prije proslavio 80. rođendan.
Taj trenutak kada je izgovoreno vaše ime, kada ste izašli na scenu i vidjeli da publika stoji i plješće vama u čast, kako je bilo?
Bio sam ganut i oduzet. Uopće nisam znao što govorim. Kasnije su mi rekli da sam lijepo govorio, a ja pojma nisam imao što sam govorio. Kada su se ljudi dignuli, bio sam svjestan da je to nešto lijepo i veliko, ali više nisam znao što se to događa. Prošle su mi tada kroz glavu, vjerujte mi, mnoge moje “bijele vrane”, te djevojčice i dječaci, i mislio sam si – Bože moj, je li sada netko od njih ovdje da to vidi i prepozna da su tu nagradu koju sam dobio i oni dobili. Jer, ja sam njih prepoznao prije nego što je cijeli HNK prepoznao mene. I moja su nagrada, uz Ružu, bili i oni. A kada vidiš ljude da stoje, da ti plješću, onda si kažeš: “Bože moj, pa ipak sam nešto pametno i dobro napravio u svom životu.”
Pa je li u publici bila koja vaša sad već odrasla “bijela vrana”?
Da. Ona je sad udana i s mužem ima bend, a ja sam je snimao kada je imala četiri godine i tada mi je rekla nešto što nikada neću zaboraviti: “Ja znam da je mami teško, ali kako da ja s četiri godine dokažem da je i meni nekad teško.” Govorila mi je tada i o ljudima koji ostavljaju svoju djecu pitajući se što se to događa u glavama tih roditelja. Kada mi se javila u HNK, to me isto jako dirnulo.
Kada ste odabirali djecu s kojom ćete razgovarati – što ste tražili?
Vodila me jedna jedina čarolija, slušao sam ih. Odrasli ne znaju slušati, a djeca su željna reći. Ona su možda čak i prepametna, ali nemaju prilike reći to što žele. Mi odrasli znamo biti napasni s tim bedastim i dosadnim pitanjima – koliko imaš godina, u koji razred ideš, kakva si učenica, imaš li dečka... U “Tonkici Palonkici” sam to malo izokrenuo tako da djeca pitaju nas odrasle – odakle vam novac za tu kuću, za taj auto... – i kada sam djecu pitao kako im zvuče ta pitanja, onda su ona rekla – bezobrazno. E vidite, mi odrasli ne mislimo da ta naša pitanja upućena djeci zvuče bezobrazno. Mi se ponašamo kao da tim pitanjima darujemo djecu, a dovodimo ih zapravo u vrlo neugodne situacije, i zato nas djeca izbjegavaju. I onda počnu lagati, izmišljati. Tolstoj je rekao da su djeca do tri godine anđeli, a onda ih pokvarimo. Kada gledate crteže djece u vrtiću ili prvim razredima škole, na tim crtežima nema rata, zla, ničeg opasnog, samo nešto lijepo jer oni