Ekonomski zakoni imaju snagu prirodnih zakona, a većini ljudi se to još uvijek ne može objasniti
Većini ljudi nije teško objasniti da se „ne može ići protiv prirode“. Ona će na nerazumnu ljudsku akciju uzvratiti na savršeno predvidiv način. To je najlakše vidjeti u ekstremnim slučajevima. Uzmite bilo koju prirodnu katastrofu (potres, poplava, uragan, suša, šumski požar…) i vidjet ćete nemoć čovjeka koji svoje ponašanje nije prilagodio prirodnim zakonima. Kuća napravljena od nedovoljno čvrstih materijala i konstrukcije neće izdržati potres, koji će se dogoditi kad-tad. Kuća neoprezno napravljena na poplavnom zemljištu stradat će kad-tad, ali će sigurno stradati. Zapuštena šuma u kojoj nitko ne čisti prolaze izgorjet će kad-tad, upravo kao rezultat procesa uspostavljanja nove prirodne ravnoteže.
Jednakost svega i svačega
Na isti način ponašaju se i ekonomski zakoni. Ne može se protiv njih, ne može ih se ignorirati u ime pokušaja ostvarenja nekakvog cilja, koliko god uzvišen bio. Odnosno, može se pokušati, ali će ekonomski zakoni, baš kao i prirodni, uzvratiti višestruko jače na rušilački način. Svijest o nenadmašnoj snazi ekonomskih zakona i zakona tržišta, nažalost, kod nas gotovo da i ne postoji. Loša politika ide upravo suprotnim smjerom, pretvarajući se kako upravo ona „popravlja“defekte neobuzdanog tržišta. Loša politika uvijek traži legitimitet u tobožnjoj zaštiti ugroženih, uvijek razlog svog postojanja objašnjava kojekakvim nejednakostima u društvu, kao da je apsolutna jednakost najuzvišeniji od svih ciljeva. Nije. Ni u prirodi ne postoji apsolutna jednakost svega i svačega. Obrnuto, priroda je prebogata upravo zbog svojih različitosti. Uostalom, upitajmo se, što je to uopće temeljni „ekonomski zakon“? Podsjetimo se – ekonomski smisao ljudske aktivnosti postignut je samo onda kada pojedinac (ili društvo) proizvodi maksimalnu količinu dobara i usluga uz ograničenu količinu i kvalitetu raspoloživih proizvodnih faktora. Ekonomski racionalno ponašanje može se opisati i kao traženje optimuma uz unaprijed zadana ograničenja. Ali uvijek nešto maksimiziramo – proizvodnju i potrošnju uz zadane resurse. Ili minimiziramo – utrošak resursa za zadanu razinu proizvodnje. Rezultat je isti. Uspostavit će se tržišna ravnoteža, poput prirodne ravnoteže. A onda se pojavi politika. Politika koja po definiciji pokušava manipulirati osjećajima ljudi u potrazi za njihovim glasovima na izborima. Manipulacija je, notorno je, bitna odrednica većine loših politika. Manipulacija uvijek počinje i završava prikrivanjem i iskrivljavanjem činjenica, istine. Jedna od najčešće korištenih manipulacija je ukazivanje na „neopravdane nejednakosti“. Koje onda treba smanjiti, ili čak i eliminirati. I evo razloga za postojanje loših političara. Koji će uzeti jednima i dati drugima, „popravljajući“stanje. Tobože štiteći ugrožene, tobože štiteći manjine. Kako uzvišeni ciljevi! Jednostavno ih obuzima osjećaj moralne superiornosti i prijezira prema svim prethodnicima koji su, eto, dopustili uspostavljanje tako neodrživih i nepravednih odnosa. Pa što su uopće radili, svi redom?
Povratak na početak
Ekonomske zakone se, na sreću, ne može trajno ignorirati. Kratkoročne pokušaje loših politika slijedit će uzvraćanje udarca, ali ovaj put rušilačkom snagom prirodnih katastrofa. Kada desetljećima ignorirate temeljni ekonomski zakon i kada u provedbi svojih loših politika pretjerate u opstrukcijama zdrave ekonomske aktivnosti privatnog poduzetništva, „priroda“će vam uzvratiti prelijevanjem stanovništva u poplavi iseljavanja. Voda sebi uvijek nađe put. Isto je i s kapitalom. Ako zbog bilo kojih zastranjivanja (npr. borbom protiv nečijeg bogaćenja, ili borbom za tobožnje očuvanje okoliša) ne dopuštate spoj rada i kapitala ovdje, u Hrvatskoj, oni će se spojiti u Njemačkoj. Ili u Australiji. Jer se rad i kapital uvijek spajaju, ne mogu jedno bez drugoga. To su oni proizvodni faktori kojima postižemo željeni maksimalni cilj proizvodnje. Ti proizvodni faktori dobivaju svoje jedinične cijene na tržištima. Plaće po satu rada i kamatne stope. Cijene koje se mijenjaju iz dana u dan. Upravo te promjene cijena služe uspostavljanju novih ravnoteža, a te ravnoteže na tržištima su apsolutno nezamjenjive u ostvarenju maksimalno moguće proizvodnje. I tako se vraćamo na početak. Ne može se protiv prirode. Ili će i Hrvatska postati zemlja u koju dolazi kapital da se spoji s domaćim radom, ili će taj hrvatski radnik potražiti isti taj kapital tamo gdje je stvoren. Danas višestruko lakše nego prije kada su postojale sve moguće barijere kretanju i rada i kapitala preko granica nacionalnih država. Recimo to i ovako – u borbi za vlastitu egzistenciju loši političari pretjerali su s ignoriranjem temeljnih ekonomskih zakona. Suspendirali su normalno funkcioniranje svih tržišta i istjerali iz zemlje upravo one za koje tvrde da su im jedina zaštita i nada za budućnost. Mlade.
Voda sebi uvijek nađe put. Isto je i s kapitalom. Ako ne dopustite spoj rada i kapitala u RH, oni će se spojiti u Njemačkoj